Što ljude čini stvarno sretnima? Zašto je toliko teško ostati sretnim? Koji je smisao života? Promišljanja o nekima od ovih pitanja pročitajte u izvatku iz intervjua za WIE  u kojem je dr. Mihali Csikszentmihaly, doktor psihologije i inovativni istraživač, objasnio svoje životno djelo – teorijsku koncepciju „toka“, studiju onoga „što ljude stvarno čini sretnima“.

U TOKU S DUŠOM – „tok“ za evoluciju

„Jesmo li sretni ovisi o našoj unutarnjoj harmoniji, a ne o tome koliko smo u stanju kontrolirati veće sile svemira. Naravno da trebamo nastaviti učiti kako ovladati vanjskim okolnostima, jer naš fizički opstanak možda ovisi o tome. No takva vrsta vještina neće doprinijeti tome kako se osjećamo kao individue, ili smanjiti razinu kaosa koju osjećamo u vanjskom svijetu. Kako bismo to postigli, moramo naučiti kako ovladati samom sviješću.“

„Tok nam omogućava da integriramo sebstvo, zbog toga što je u tom stanju duboke koncentracije svijest obično dobro strukturirana. Misli, namjere, osjećaji, sve su te stvari usmjerene prema istom cilju. Iskustvo je u harmoniji. A kada je iskustvo „toka“ gotovo, čovjek se osjeća integriranijim nego prije, ne samo iznutra, već i u odnosu prema drugim ljudima i ostatku svijeta – kao da osjeća više poštovanja“. (…)

(…)Dr. Mihaly Csikszentmihaly (na eng. se izgovara “chick-sent-me-high-ee”)

doktorirao je psihologiju na University of Chicago gdje je bio i profesor te pročelnik Odsjeka za psihologiju. trenutno radi na Drucker school of Management u Kaliforniji. Autor je teorijske koncepcije „toka“ (eng. „flow“), koju je opisao u svojoj knjizi-bestselleru iz 1990. „Flow: Psihologija optimalnog iskustva“. Koncept „toka“ definirao je i istražio kao „u toku- naše iskustvo optimalnog ispunjenja i angažiranosti. Tok, bez obzira na to radi li se o toku u kreativnim djelatnostima poput umjetnosti, atletskom natjecanju, poslu koju potpuno okupira,  ili spiritualnoj praksi, je duboka i jedinstveno ljudska motivacija da se prošire, prevaziđu i pobjede ograničenja.

Csikszentmihaly sam opisuje svoje životno djelo kao „studiju onoga što ljude stvarno čini sretnima“. Naglasak je ovdje na riječi „stvarno“ – jer prema njemu, sreća nije samo tok ili emocionalno stanje pa čak ni iskustvo užitka. Sreća na koju on ukazuje sastoji se u kontinuiranom izazovu da se prevaziđe samog sebe, kao dio nečeg većeg nego što je vlastiti interes. (…)

WIE: U vašim istraživanjima, istraživali ste ono što nazivate rječju „flow“ – tokom, ili optimalnim ljudskim iskustvom koje , kako kažete, igra važnu ulogu u evoluciji. Možete li nam to pobliže objasniti?

MC: Slutim – ali jasno, za to nema dokaza – da ako vrsta ili organizam nauče pronaći pozitivno iskustvo u radu nečega što povećava njihove mogućnosti, drugim riječima ako se naučite preuzeti rizik i funkcionirati najbolje što možete pa čak i jače od toga, ako ste dovoljno sretni da imate tu kombinaciju tada imate više šanse da naučite nove stvari, da postanete bolji u tome što radite, da izmislite nove stvari, da otkrijete nove stari. Čini se da smo vrsta koja je blagoslovljena ovom vrstom žeđi za prelaskom postojećih i otkrivanjem novih granica. Sve ostale vrste se čine prilično zadovoljne time što zadovoljavaju svoje osnovne potrebe i svoju homeostatsku razinu. Jele su; sada se mogu odmoriti. To je to. Ali u našem živčanom sustavu, ili slučajno ili namjerno, postoji veza između užitka i izazova, ili traženja novih izazova.

WIE: Dakle, rekli biste da imamo poveznicu između užitka/zadovoljstva i želje za novim izazovima?

MC:  Da. Kao mnoge vrste, razvili smo poveznice u našem živčanom sistemu, poveznice između hranjenja i užitka i seksa i užitka. Kada ne bismo imali te poveznice, vjerojatno ne bismo toliko jeli i ne bismo se toliko razmnožavali. Opstanak donekle ovisi o pronalaženju užitka u stvarima koje su potrebne za opstanak. Ali kada počinjete uživati u stvarima koje premašuju puki opastanak, tada postoji veća šansa da se transformirate i da evoluirate. A s obzirom na to da stanje koje ja nazivam „flow“ ovisi o povećanju vještina i izazova, ono vodi do toga da organizam postaje kompleksniji, što znači veću diferencijaciju i integraciju.

WIE: Vratimo se na trenutak na tok,„flow“. Biste li nam mogli objasniti što je to?

MC: Tamo negdje u šezdesetima, radio sam svoju doktorsku dizertaciju na mladim studentima na chikaškom Institutu za Umjetnost. Ono što sam primjetio – a znao sam toliko i iz vlastitog iskustva-  je da kad bi počeli slikati, oni kao da bi pali u trans. Izgledalo je kao da ne primjećuju ništa drugo, i samo su se kretali kao da ih je zaposjelo nešto unutar njih samih. Kada bi završili sliku, pogledali bi je i osjećali se zadovoljnima nekih pet ili deset minuta. Tada bi je odložili i poslije toga je ne bi više gledali, jer bi im postajalo važno sljedeće platno. I tako, primjetio sam da očito postoji nešto što je toliko privlačno u slikanju da to nadilazi skoro sve ostalo, osim možda potrebe da se jede i spava i odlazi na wc. Tako sam pokušao pronaći nešto što su psiholozi pisali o takvoj vrsti stvari, o tom stanju potpune prepuštenosti. A toga baš i nije bilo previše. Uočio sam da su psiholozi zanemarili tu stranu ljudskog ponašanja. A kada bi je i primjetili, obično bi je tumačili kao sredstvo koje vodi prema nekom cilju, bez da je pogledaju kao motivaciju za sebe.

Tada sam, ranih sedamdesetih, razgovarao s igračima šaha, penjačima na planine, glazbenicima, igračima košarke, i tražio od njih da opišu svoje iskustvo kada bi radili nešto što im je dobro išlo. Iskreno sam očekivao potpuno drukčije priče. Ali ti intervjui su se fokusirali na istu kvalitetu iskustva. Primjerice, na činjenicu da ste bili potpuno u tome što radite, da je koncentracija bila vrlo visoka i da je postojala precizna povratna informacija o tome kako to dobro radite, kao i na to da ste osjećali da su vaše mogućnosti proširene tim mogućnostima za djelovanje ali da istovremeno ne osjećate napor. Drugim riječima, izazovi su bili u ravnoteži sa vještinama. A kada bi ti uvjeti bili zadovoljeni, odjednom biste počinjali zaboravljati sve što vas inače muči u svakodnevnici, zaboravili biste na vlastito sebstvo kao na entitet koji je odvojen od onog što se događalo – odjednom biste se osjetili kao dio nečeg većeg i samo biste se prepustili logici aktivnosti.

Svi bi mi ispitanici govorili da je to kao da vas odnosi trenutni, spontani, „flow“ – tok bez napora. Jednako tako, rekli bi da tada zaborave na vrijeme i da nemaju straha od gubitka kontrole. Jednostavno imaju osjećaj da mogu kontrolirati situaciju ako to žele. Što nije jednostavno jer bi ti izazovi obično bili teški, ali ipak, njihovo iskustvo nije uključivalo napor a istovremeno je bilo iznimno zavisno o dobroj koncentraciji i posjedovanju vještina. Tako da se to čini kao paradoksalna vrsta stanja u kojemu se osjećate kao da ste na lijepom rubu, između anksioznosti na jednoj strani i dosade na drugoj.

Od tada, kolege i ja intervjuirali smo do danas deset tisuća ljudi oko svijeta – žene koje pletu tapestrije na visinama Bornea, stanovnike samostana u Europi koji meditiraju, katoličke dominikanske redovnike, itd. Svi imaju isto iskustvo. Tako se čini da je „tok“ fenomenološko stanje koje je isto u svim kulturama. Što ljudi rade kako bi došli do tog stanja duboko se razlikuje, ali iskustvo po sebi je opisano na jako slične načine. (…)

(…) WIE: Dakle, kako „tok“ radi u ime evolucije?

MC: Na neki način tok je ono što gura ljudsku potrebu za prevazilaženjem onog što trenutno imamo. Uočio sam da je u kreativnosti ili optimalnom iskustvu uvijek prisutna i borba, a borba se odnosi na to da se treba otvoriti i zagledati duboko u sebe. Ali postoje ta dva procesa –diferencijacija i integracija – koji trebaju ići rukom pod ruku s kompleksnošću rasta. Tako da tok vidim vrlo bitnom dinamikom u evoluciji kompleksnosti.On vam daje inicijativu, motivaciju, nagradu za prevazilaženje onoga što imate. Ali s druge strane vam ne daje etičku uputu, tako da bih rekao da se mora raditi o toku u skladu s dušom.

Intervju je preuzet sa WIE online magazina na koje možete pročitati i ostatak intervjua: http://www.enlightennext.org/magazine/j21/csiksz.asp?page=1