May we exist like a lotus,

At home in the muddy water.

Thus we bow to life as it is.

Sve što promatramo oko sebe na neki je način povezano s nečim drugim.  To nešto drugo dalje je pak povezano s nečim trećim.

Drugim riječima, svaki element života dio je većeg sistema, a svaki od tih sistema dio je nekog drugog sistema. Nijedna pojedinačna teorija ne može objasniti, pa čak ni opisati, kompleksnost te međupovezanosti, niti može uzeti u obzir subjektivni filter osobe koja objašnjava. Ipak, mi ljudi stalno pokušavamo shvatiti svijet kroz kategoriziranje, pojednostavljivanje i generaliziranje.

Također, mislimo da svijet možemo shvatiti jedino kroz percepcije. Ali budući da su one filtrirane slike  stvarnosti, naše percepcije nikad nisu do kraja točne. Mislimo da vidimo stvarnost, ponekad čak mislimo da  je i poznajemo, ali ono što vidimo je naš vlastiti mjehurić percepcije, filtriran kroz mentalne konstrukte vremena, prostora i uzročnosti, kao i kroz naše asocijacije, želje, jezik i uvjetovanosti. Ne vidimo stvari onakvima kakve one jesu, vidimo ih onakvima kakvi smo mi.

Često nam se dogodi da primijetimo da se stvari ne odvijaju onako kako mi mislimo da bi trebale i radi toga osjećamo psihički i emocionalni jad.

Primjerice, recimo da od svog prijatelja imam određena očekivanja- očekujem da me štiti. Što će se dogoditi ako me neće štititi? Čak štoviše, što će se dogoditi ako me prijatelj ne samo ne zaštiti, već mi umjesto toga uputi i kritiku?

Vrlo vjerojatno ću osjećati neku vrstu boli – fizičke ili psihičke reakcije koja nije ugodna. Ovakve reakcije često se baziraju na neispunjenim očekivanjima, ukorijenjenima u zamagljenim percepcijama i pojednostavnjenom percipiraju drugih, nas samih i ljudskih odnosa općenito.

Iako živimo u kompleksnom svijetu međupovezanosti, imamo običaj fokusirati se na samo jedan element svake situacije: Zašto mi se ovo događa? Koga mogu okriviti? Kako da to popravim? Uz dozu suptilne arogancije, reduciramo mrežu međuodnosa na pojednostavljenu verziju odgovora koji nam nikada zaista neće biti poznat. Jednako proizvoljno mogli bismo uzrok našeg jada pripisati i krumpir-salati koju smo pojeli za ručak.

U zen praksi to izgleda malo drukčije. Kada život ne ide tako kako bismo željeli, praksa zena nije traženje objašnjenja, kao ni traženje krivaca. Umjesto toga pokušavamo vježbati to da jednostavno budemo sa “što” na koliko god razina možemo, umjesto da tražimo odgovor na pitanje “zašto”. Još jednom se prisjećamo koan pitanja: “Što je to?” Odgovor na pitanje je uvijek upravo naše iskustvo – iskustvo u kojem prebivamo, u kojem smo prisutni, ono što nam se događa. I tu leži pravo razumijevanje: ne u mentalnom svijetu “zašto”, ne u intelektualnom opisu, nego u izravnom proživljavanju ambivalentne kompleksnosti sadašnjeg trenutka.

Sada pokušajte ovo:

Sjednite u uspravnu, ali opuštenu pozu. Pokušajte sjediti bez meškoljenja. Par puta duboko udahnite kako biste pažnju spustili u tijelo. Konkretnije, osjetite svaki osjet koji postoji u vašim prsima i području trbuha. Pitajte se: “Što je ovaj trenutak?” Kako biste odgovorili ne razmišljajte o tome, samo osjećajte energiju, vibraciju na tom mjestu. Ako je prisutna nelagoda, ne pokušavajte je izbjeći ili promijeniti, umjesto toga osjetite kakvoću iskustva. Kada vam um odluta, a to će se događati, jednostavno se vratite natrag na torzo opet se pitajući “Što je ovaj trenutak?” Idite dublje, stvarno osjećajući energiju i sastav trenutka. Ostanite u tom tjelesnom iskustvu, osjetite ga. Ostanite ovdje. Dišite. Slušajte zvukove. Osjetite zrak oko sebe. Samo sjedeći na tom mjestu, osjetite svoje vlastito prisustvo. I ostanite s njim.

Ova vježba je bila vrlo kratka, no možda ste ipak okusili komadić činjenice  da nema tih riječi koje bi ikad mogle uhvatiti kakvoću ili sastav organskog iskustva sadašnjeg trenutka.  Prisutna je životnost sadašnjeg trenutka; osjećaj slobode kad dobrovoljno pustimo trenutak da samo bude takav kakav jest. Ostajanjem u sadašnjem trenutku, koji predstavlja vrata prema stvarnosti, s vremenom pronalazimo osjećaje zadovoljstva i smirenosti, kakvi nisu dostupni u životu baziranom uglavnom na razmišljanju ili na pokušajima da popravimo naš svijet i kontroliramo ga..

… Kada nam se dogode neki problemi u životu, tada obično želimo jednostavne odgovore: da ili ne, iz tog ili tog razloga….Ali, razlog radi kojeg nikada nećemo shvatiti život kroz jednostavne odgovore, pitajući se “zašto” i “kako” jest taj što je nemoguće reći što je život. Ustvari, život nije ništa određeno. Nije smislen, nije besmislen, nije izazov, nije prilika, nije proces, nije ne-dualnost. Život nije težak ili beznadan. Niti odgovara bilo kojoj drugoj boji uma koju koristimo kako bi opisali i objasnili ono što osjećamo. Život je to što jest. A čak i reći to nije ništa određeno!

Što zaista radimo kad, primjerice, sjedimo u meditaciji i um nam odluta u planiranje? Jednostavno živimo u mentalnom svijetu, u kojem život možemo natjerati da bude stabilan, pun reda i predvidljiv. Izbjegavamo “kakvoću” – nelagodu i nesigurnost sadašnjeg trenutka. U tim trenucima kad padamo u blatnu vodu nesigurnosti, možemo li samo ostati sa kakvoćom vlastitog iskustva, umjesto da bježimo u analiziranje, razmišljanje, osuđivanje, okrivljavanje ili vjerovanje?

Tako dugo dok nastavljamo odbacivati istinu trenutka – bilo pokušavanjem da je razumijemo ili bijegom u ugodne maštarije i ovisnosti – težina, drama, stres i jad će ostati u našem životu. Sve dok inzistiramo na vjerovanju u svoje misli i analize, odvajamo se od dubine, izvornosti i zadovoljstva, dostupnih nam u svakom trenutku.

Izvor: Ezra Bayda, Doma u blatnoj vodi: kako pronaći mir u svakodnevnom kaosu, Shambala Publications, 2004.