Divlji vuk – divlja duša
Izvor: zastavki.com
Clarissa Pinkola Estes, koju ste već imali prilike upoznati kroz izvanrednu knjigu “Žene koje trče s vukovima”, vukove kao metaforu za dušu nije uzela slučajno. Ta jungovska psihoanalitičarka, pjesnikinja i kulturalna psihologinja svoje je djetinjstvo provela u okruženju u kojem su vukovi i doslovno bili česti – u malom selu kraj Velikih jezera, na granici Kanade i SAD-a.
Kako piše u eseju “Divlji vuk-divlja duša”, već je tada počela shvaćati jedinstvenu prirodu vuka, koja ju je u mnogočemu podsjećala na ljudsku. U mjestu u kojem je živjela, u ranojutranjim zimskim maglama pojedinci koji bi usamljeno krenuli svojim poslom mogli su naletjeti na vukove, koji su jednako tako usamljeno i plaho hodali uokolo i zirkali na njih. Bili su poput “plahih anđela”, opisuje Pinkola Estes. “Promatrajući ih, primijetila sam da imaju mnogo zajedničkog s ljudima”.
Upravo je to razlog radi kojeg je odlučila uzeti baš lik vuka kao glavnu metaforu ženske duše u knjizi “Žene koje trče s vukovima”. Primijetila je da se vukove i žene često karakterizira na sličan način: oboje se prikazuju kao bića s nezasitnim apetitima, dok je u stvari jedino za čim oboje žude poštovanje i dopuštenje da slijede svoj put u miru.
Duša je, upravo poput vukova i žena, u našoj kulturi često ugrožena vrsta. Pinkola Estes smatra da nije slučajnost što su u suvremenom svijetu istovremeno ugroženi i divlja priroda i divlja duša. Naša kultura dušu dugo vremena nije smatrala praktičnom, već ju je gledala kao nešto instinktivno, što se izjednačavalo s opasnim. Umjesto da se shvati mudrost koju instinktivna priroda duše kao sastavni dio Pirode skriva, na nju se vrebalo.
“Dugo vremena duša je, upravo poput divlje prirode, bila zatirana i loše se s njom postupalo. Prirodni ciklusi dubine, učenja i shvaćanja da su uvidi u dušu potrebni u svim aspektima života su prečesto bili zamijenjivani neprirodnim oblicima i ritmovima, kako bi se zadovoljile vlastite ili tuđe nesvjesne želje.”
Kao pjesnik i sinesteta, Clarissa Pinkola Estes smatra da su dva načina kroz koje duša s nama komunicira: priroda i umjetnost. “Bez umjetnosti, bez prirode i njene ljepote, psihički umiremo od gladi. Odrezujemo arterije koje nas povezuju sa svijetom. Postajemo bezdušni.”
Clarissa Pinkola Estes je primijetila da mnoga djeca u školama više gotovo da ni ne znaju što je to vuk, medvjed ili tigar. Ako ikad i vide te životinje, to je obično u kavezu ili u cirkusu, kako sputane izvode trikove. Pinkola Estes smatra da ta pojava osiromašuje dječju dušu, jer svaka od pojava u prirodi ima svog dvojnika u našoj psihi. Udaljavanjem od tih dvojnika gubimo bezvremensku mudrost koju smo dobili rođenjem, kao dio Prirode. Upravo je stoga potrebno očuvati život divljine, kako bi njegov odraz mogao ostati u našem psihičkom životu, prije svega, u našim snovima, smatra ona.
Vukovi nas također mogu naučiti ponešto o životu. Tijekom svojeg rada Clarissa Pinkola Estes sastavila je kratku listu generalnih vučjih pravila za život, namijenjenu svima onima koji u svoju psihu žele vratiti dašak inspiracije divljinom. Vukovi nas u ovom slučaju uče kako vlastitom životu dati integritet i kohezivnost.
Općenita Vučja Pravila za Život:
1. Jedite.
2. Odmarajte se.
3. U međuvremenu, lutajte.
4. Njegujte lojalnost.
5. Volite djecu.
6. Skakućite po mjesečini.
7. Podesite svoje uši tako da bolje čujete.
8. Poštujte kosti.
9. Vodite ljubav.
Izvor: treehugger.com
10. Zavijajte često i iz dubine duše, jer, kako je jednom
napisao pjesnik Charles Simic: “Onaj tko ne može zavijati,
nikad neće pronaći svoje jato…”
Članak je napisan na temelju eseja Clarisse Pinkole Estes; Wild wolf-wild soul, u: Wockner, McNamee, Campbell: Western Writers Welcome the Wolf Home, Johnson books, 2005. Iz istog su eseja i citati, kao i Vučja pravila za život.
Slični tekstovi:
Leave your response!