Ako još niste pogledali Avatar, novi film Jamesa Camerona, preporučujemo vam da to svakako napravite, kao što su i meni preporučili naši prijatelji – za što sam im poslije bila zahvalna.

Onima koji film još nisu pogledali ne želim kvariti doživljaj, pa upozoravam da ovaj članak sadrži dijelove iz filma.

Avatar nije zanimljiv film samo radi fascinantne 3 D izvedbe koja će vas definitivno uvući u radnju.  Velika privlačnost Avatara leži i u filozofiji koja leži u pozadini priče.

Ta se filozofija najjasnije vidi u trenutku u filmu u kojem dr. Grace Augustine, znanstvenica koja pokušava uspostaviti komunikaciju između ljudi i plemena s Pandore, Na’Vi-ja, razgovara s jednim od  bad guysa, managerom korporacije koja želi iskoristiti planet za svoju korist izvlačeći rudaču iz njega. Da bi se došlo do rudače potrebno je uništiti drveća (poznato?). Stoga, kad ga ona pokuša uvjeriti da su stabla na Pandori dio šireg sistema, da su povezana sa svime na planeti, pa tako i s ljudima, reakcija na koju nailazi je ova:

“Povezana sa svime na planetu? Jeste li vi ljudi nešto pušili? Ta to su obična drva!”

Kao i mnogim drugim analogijama u filmu, Cameron je i u ove dvije rečenice uspio vjerno prikazati duh vođen profitom kakav često imamo prilike vidjeti u današnjem društvu, u kojem se ideje koje nadilaze profitabilnu stvarnost često odbacuju kao infantilne maštarije pokojeg zaostalog idealista.Jednako je tako vjerno uspio je prikazati njemu suprotstavljen duh – duh koji gleda širu sliku.

No primijetila sam da mnogo ljudi zaintrigira prije svega samo pleme Na’Vi.

Naime, James Cameron ništa nije prepustio slučaju  – uz pomoć antropologinje Nancy Lutkehaus napravio je impresivni prikaz plemenskog života.

Tako su tu razni arhaični elementi plemenskog života – klanovi koji se dijele prema načinu života (zemaljski, zračni, morski), tradicionalni odnos prema vjerskom autoritetu, tradicionalni odnos prema autoritetima općenito. Djeca Na’Vi-ja nisu buntovni tinejdžeri koji traže način za samoizražavanje, oni naredbe svojih roditelja uopće ne preispituju. Kad duhovna voditeljica plemena od svoje kćeri, princeze Neytiri zatraži da došljaka uputi u njihove običaje, ona se ne suprotstavlja. Gunđa i brunda, ali majčina riječ je zadnja. Neytiri isto tako jako dobro zna za koga se mora udati kako bi kao jedna polovica pola duhovne vlasti nastavila plemensku tradiciju.

Tu je i vrhovno božanstvo Eywa. Na’Vi su panenteisti,  pa vjeruju da je Eywa utjelovljena u svakom biću koje postoji ali i da ujedno predstavlja božanstvo kojemu se mogu moliti kad stvari krenu po zlu.  Tu je i svojevrsni oltar, sveto drvo u kojemu leži mudrost i sjećanja. Te se stvari u plemenskom životu uzimaju zdravo za gotovo.

Radi ovako detaljnog načina prikaza plemena sigurna sam da je svakom antropologu koji se našao u kinu bilo toplo oko srca.

No zamislimo sad da u stvarnom životu u nekom trenutku ne smijemo odabrati za koga ćemo se udati ili da se vjerski autoriteti ne smiju preispitivati.  Povratak u neke od tih arhaičnih elemenata društvene organizacije ne bi nam baš lako pao.

Zašto nas onda jedno takvo jednostavno pleme ipak toliko fascinira?

Odgovor je jasan svima koji su gledali film. Za početak, pleme Na’Vi-ja nije otuđeno od sebe i svojega svijeta. Oni su u doticaju s vlastitim emocijama, što je u našem ubrzanom društvu i svijetu luksuz, ako ne i nepoznanica. Oni slušaju svoje osjete, kao i reakciju vanjskog svijeta na sebe. Oni vanjski svijet ne pokoravaju agresijom, već ravnotežom – ravnotežom između unutarnjeg i vanjskog.

Izvor:filmcipher.com

Osim toga, oni su u doticaju i jedni s drugima. To pokazuje i njihov pozdrav koji govori “Vidim te”, što ne znači gledanje u klasičnom smislu, već to da te netko vidi takvim kakav jesi. Drugim riječima, u svakodnevnom životu Na’Vi-ja prisutno je dostojanstvo, nešto što je u našem društvu često luksuz. U našoj verziji svijeta,u ubrzanim trkama za profitom i statusom,  često ostaje malo vremena da bismo nekoga ozbiljnije promotrili.

Dalje, budisti bi primijetili da Na’Vi-ji nemaju iluziju odvojenosti. Oni ne samo da shvaćaju da su povezani sa svime na planetu, oni to i doslovno -preko fizičkih utičnica na vrhu pletenica,  jesu. Analogija s Gaiom?, kažu mnogi koji su gledali film. Je li Cameron inspiraciju crpio baš iz Gaie, ne znam, ali znam da je ideja  međupovezanosti nešto što istočne filozofije poput zena, tao-a, budizma i nekih oblika hinduizma prenose već stoljećima.

Zašto nam je potrebna i privlačna takva filozofija odlično objašnjava Jay Michaelson u svom članku iz Huffington Posta:

“U svom vlastitom životu ja sam, kao i milijuni tragača na svijetu, pronašao važne praktične posljedice te ideje. Većina mojih neuroza  i želja okreću se oko toga da učinim svoj val većim ili boljim od onoga drugih – sjetiti se da sam voda predstavlja važnu protutežu. Moja želja za “VIŠE!” utihne kada izađem iz tog modusa sebične želje i sjetim se istine o nedualnosti.”

Što se mene osobno tiče, dojmila me se rečenica jedne djevojčice koja je sjedila u kinu iza mene. To se dogodilo negdje tamo u drugoj polovici filma kad bad guys postanu odlučni u namjeri da rasture svijet domorodaca pa krene svo ono holivudsko rasturanje i rondanje u obliku beskrajnih eksplozija, kako i priliči holivudskom blockbusteru. Usred svog tog pucanja čula sam malu kako govori,

“Tata, ovo je jako tužan film.”

A ja sam pomislila kako će ta mala biti jako razočarana jednom kad odraste i otkrije da analogije u Cameronovom filmu nisu samo analogije, već nešto što je doslovno preuzeto iz našeg svijeta.

Izvor: Collider.com

Pitanje imamo li pravo raditi s tuđim svijetom ako ispod njega leži sirovina za gorivo, pitanje smijemo li drugoj kulturi nametati svoju ako mislimo da je ona primitivnija – ta pitanja nisu samo slučajno nešto što nas podsjeća na događaje u Iraku. Ako i pomislimo da je slučajno, predpreventivni napad koju rečenicom “terorom protiv terora” započinje bojnik u filmu, otkloniti će i zadnji ostatak sumnje. Zatim, pitanje tolerancije tuđe različitosti, pitanje brige za okoliš, profita u odnosu na ljudkost, odnosa virtualnog i stvarnosti, pa čak i odnosa prema invaliditetu…Avatar je pravi rasadnik ljudskih dilema na Zemlji na početku 21. stoljeća, i u tome leži njegova privlačnost.

S druge strane, sigurna sam da bi se našlo onih koji bi na komentar te djevojčice pomislili da je to dječji način razmišljanja. Da će, kad odraste, vidjeti da je normalan dio odrastanja prihvatiti to da je svijet nepravedan i da svi gledaju svoju korist. To je zdravo prihvaćanje ograničenja koja postoje u svijetu, nije mi se jednom dogodilo da čujem, pa čak i od pojedinih ljudi iz psihološke struke.

Moje je pitanje: ako je sve to toliko zdravo i normalno, zašto gomile ljudi oduševljavaju filmovi poput Avatara, koji govore da nije?

Primjećujem u našem društvu tendenciju brkanja zdravog ograničenja u svijetu (Freudovog “principa stvarnosti” ili gledanja stvarnosti takvom kakva je u zenu) s filozofijom egoizma.  Štoviše, filozofija ekstremnog individualizma često nam se prodaje kao nužnost našeg vlastitog opstanka, i kao nešto što je prirodno, čak štoviše, što je vrhunac nekakvog lanca ljuskog razvoja. No, kao što možemo primijetiti po stanju u kojem nam se nalazi planet, takva je filozofija daleko od prirodnog. Također,čuvajmo se ideje da postoji oduvijek i pitajmo se ima li slučajno kakve veze s tim što je aktualna upravo u doba ekonomskih rješenja kojima savršeno odgovara, profitu.

Filozofija je to čija rasprostranjenost zove na buđenje, podsjeća nas Cameron. Ako radi ničeg drugog, onda zato jer ne omogućuje održivost životnih sistema u kojima živimo.

I zato nešto u nama reagira kad  nam Na’Vi-ji govore o poštovanju prema prirodi i poštovanju jednih prema drugima.

Američka psihologinja i etičarka Carol Gilligan smatra da ljudski razvoj prolazi tri faze. Faza u kojoj gledamo samo sebe i svoju korist i profit nije zadnja stepenica ljudskog razvoja, nego prva , primitivna, dječja i egocentrična, ona u kojoj ostatak svijeta jednostavno – ne vidimo.  Onda  počinjemo shvaćati razliku između potreba i odgovornosti, što nas gurne prema sljedećoj fazi u kojoj vidimo stvari i iz tuđe perspektive. Iako smo u toj fazi osjetljivi na tuđe potrebe, javlja se opasnost od ovisničke racionalnosti – da radi straha od odbacivanja zanemarimo vlastite potrebe.

Tek kad nadiđemo obje te faze događa se najviša faza razvoja – faza odrastanja. To je faza u kojoj shvaćamo da su naše potrebe bitne i zauzimamo se za sebe, no istovremeno itekako vodeći računa o posljedicama koje naše odluke imaju po druge. Na toj stepenici shvaćamo da smo sa drugima isprepleteni, ali ne i spojeni. Da ono što radimo drugima, radimo i sebi – i obratno.

Čini mi se da je upravo naša želja za boljim svijetom, za svijetom Gilliganine treće stepenice, ono što je Cameron uspio točno napipati u kolektivnom nesvjesnom.  Čini mi se da to što gomile ljudi hrle u kina kako bi Avatar pogledale ne jednom nego dva puta, pa čak i tri, upućuje na potrebu za filozofijom koja bi gledala širu sliku. Jer nas Avatar, unatoč stereotipima kakve kao blockbuster valjda ne može izbjeći, uspijeva podsjetiti na to da mnogo toga što danas prečesto prihvaćamo kao normalno – možda baš i nije tako normalno.

by Iva

A što vi mislite? Jeste li pogledali film? Koje je vaše mišljenje o magičnoj privlačnosti svijeta Avatara?

Forma za komentiranje je ispod članka, nemojte biti sramežljivi :)