Izvor: media.onsugar.com

Ponekad sam povjerovala u čak šest nemogućih stvari prije doručka.

Alisa u Alisa u zemlji čudesa, Lewis Carroll

Još davnih dana dobila sam od drage mi osobe razglednicu s tim citatom Lewisa Carrolla iz Alise u zemlji čudesa. Nešto u njemu još mi se onda neobično sviđalo. Možda je moj podsvjesni um već tada u njemu pipao ono o čemu ću razmišljati mnogo godina poslije, gledajući u kinu novi Burtonov remake tog klasika.  I doista, dok sam gledala film činilo mi se da sve vrvi od metafora i poruka o našem životnom putu koje je Lewis Carroll majstorski zamaskirao u priču koja već dva stoljeća plijeni pozornost čitatelja  (i gledatelja). Prva je od njih vezana za gubitak čarolije tijekom odrastanja – upravo ono radi čega nas ta naoko dječja priča i privlači u kina još dugo nakon što odrastemo.

Tijekom djetinjstva i odrastanja često imamo snove i ideje o tome tko smo i što bismo radili, i čini nam se da je samo nebo granica.  Onda se negdje tijekom tog odrastanja ili možda još kasnije tijekom života sretnemo sa stvarnim životom koji nas obično zvekne u lice. Često poruke o tome što se može, a što ne, što je ostvarivo, a što ne, upijamo upravo od drugih. “Tako velike ambicije? Ta to je nemoguće”. “To je glupo.” “Daj prestani lebdjeti i spusti se na zemlju.  Život nije igra, čovjek treba od nečeg i živjeti.” “Počni razmišljati u okvirima nečeg ostvarivog”, neke su  njih, i u takvim trenucima skloni smo uzeti ih kao nešto stvarno i zaboraviti na to da one zapravo predstavljaju tuđa vjerovanja. Pokunjeni, spuštamo se na zemlju.

Povremeno, kad previše odlebdimo, takve poruke doista i jesu korisne da nas spuste na zemlju. No ako ih slušamo prečesto i ako one počnu definirati našu svakodnevnicu, s vremenom se izlažemo opasnosti da svoje želje, potrebe i možda najviše od svega, inspiraciju koja nam je potrebna da bismo živjeli, počnemo gurati pod tepih i na nju lijepiti naljepnice na kojima piše – “nemoguće”. Ne mogu raditi to što želim jer život nije takav i to se tako ne radi, ne mogu otvoriti svoje poduzeće jer se ja s tim sigurno ne bih mogla nositi, ne mogu napisati knjigu jer pa, pobogu, nisam ja pisac, ne mogu ostaviti ovu lošu vezu jer bez nje neću moći živjeti…popis dopunite sami.  S vremenom gomila ispod tepiha polako raste i jednog se dana, u već malo odraslijoj dobi, budimo u pravom kavezu napravljenom od tih papirića na kojima piše što sve ne možemo.  I često nam ne pada na pamet da taj kavez preispitujemo, iako bi netko drugi, gledajući izvana, vjerojatno sa čuđenjem upitao “Kako, ne možeš postati pisac? Pa to je jednostavno! Uzmi vražju olovku, tastaturu ili nešto slično i počni pisati!” No, mi sjedimo u tom svom kavezu, tvrdoglavo uvjereni da znamo svoje granice i ne pada nam na pamet da ih prekoračujemo i zakoračimo s druge strane ogledala, u Zemlju čudesa.

Čak i sama Alisa, koja u knjizi Lewisa Carrolla vrlo doslovno proživljava Zemlju čudesa, i sama ima problema s vjerovanjem u to da su nemoguće stvari moguće. “Ovo je samo moj san”, uvjerava se tijekom filma svako malo i dosta dugo zapravo biva skeptična prema mogućnosti da njena mašta postane stvarnost. Još jedna poruka? Svakako.

Kao što nam je Lewis Carroll dao naslutiti, stvarnost počinje ni manje ni više nego u našoj glavi. Vjerujemo li u to da nismo sposobni nešto napraviti, vrlo vjerojatno to ni nećemo biti, jer sami sebi uopće nećemo dopustiti da vidimo mogućnosti i potencijalne scenarije kroz koje bismo to mogli napraviti.  Naša vjerovanja o svijetu oko nas kreiraju taj svijet.

Izvor: empireonline.com

I stoga, iako ćemo se u susretu s njim obavezno sudariti s onim što bi Freud zvao princip stvarnosti, pa tako vrlo vjerojatno ne možemo jesti kolač od kojeg ćemo se smanjiti, popiti napitak od kojeg ćemo se povećati ili letjeti, sklona sam vjerovati tome da su takvi prizori iz Alise zapravo metafore, metafore koje bi nas trebale uputiti na naša vlastita samonametnuta ograničenja. Možda ipak možemo raditi to što želimo, otvoriti to poduzeće koje tako dugo priželjkujemo, napisati tu knjigu već jednom ili preživjeti bez te veze koja je već i tako odavno trebala biti prekinuta…usudimo se na trenutak počiniti čudesno svetogrđe i zakoračiti izvan tog mentalnog kaveza! Mogli bismo zakoračiti ni manje ni više nego u vlastitu Zemlju čudesa.

U mnogim je slučajevima, tvrdim, vjerovanje da ćemo postići mnogo uzročni uvjet da se uopće išta postigne.

Jon Elster

Štoviše , često je taj sukob u nama – sukob između onog što mislimo da možemo i što mislimo da ne možemo  -  zapravo sukob između onog što bismo htjeli i onog što se od nas očekuje. Neki bi rekli, sukob između toga što mislimo da moramo biti i toga što jesmo. Ta mi se poruka zapravo činila najjačom u filmu, kao nešto što se isprepliće kroz cijelu Alisu – ta borba između priklanjanja društvenim očekivanjima ili “bivanjem toga što jesmo”. Lewis Carroll u knjizi, mnogo više nego li u samom filmu, parodira društvo svog vremena -viktorijansko društvo, i njegove  običaje i manire.  Alisa je već od početka društveno neprilagođena, pa dok se od nje očekuje da se uda, ona razmišlja o tome zašto muškarci ne bi nosili haljine a žene hlače.  Umjesto da je zanimaju prehrambene navike njenog budućeg supruga, ona se okreće za zečevima koji trče vrtom.  Na upute o tome što treba odjenuti kako bi bila prikladna, odgovara preispitivanjem normi i protupitanjem: “Kad bi svi nosili bakalar na glavi, biste li i Vi to radili?”

U trenutku kad je pak na kocki odabir toga kako će njezin život dalje izgledati – hoće li se udati za čovjeka koji je ne zanima ili će ostati vjerna sebi, Alisa uzima “trenutak za razmišljanje” i trči za zecom koji nosi sat koji otkucava. Koje li jake poruke! Zec sa satom koji otkucava jako se lijepo može shvatiti kao naša vlastita inspiracija koja nas u ključnim trenucima podsjeća na to da je vremena premalo da bismo se olako prepuštali stvarima koje možda ne želimo. On može predstavljati nešto što nas “vuče”, i čemu bismo u takvim trenucima trebali dati šansu, uzeti trenutak “za razmišljanje” i potrčati za svojim vlastitim zecom.  Trčeći za zecom vjerojatno ćemo upravo poput Alise- pasti u rupu – u rupu u kojoj se isprepliću stvarnost i mašta, i koja sadrži mnoga iskušenja koja ćemo na putu morati proći kako bismo shvatili tko smo i što želimo. Ta rupa može predstavljati našu podsvijest, a može sadržavati i vrlo stvarne prepreke kao što su ograničenja koja će se pred nama naći u stvarnosti, kroz koja ćemo proširivati svoje granice i definicije toga tko smo i što možemo.

Jedna od važnijih poruka tako je sadržana upravo u pitanju “Je li to prava Alisa?”, koje se u Zemlji čudesa postavlja od trenutka kad Alisa završi u njoj. Metaforičko preispitivanje Alisinog identiteta jedan je od glavnih motiva filma, a doslovno se vidi i u razgovorima koje Alisa vodi s Apsolenom, sveznajućim mudracem-gusjenicom. Cijelo vrijeme tijekom filma Apsolen preispituje Alisu je li ona “ona prava Alisa”. Na početku filma, Alisa nema ni približnog pojma o tome koja je ona to Alisa  – “Kako bih mogla znati jesam li?” “Glupo dijete” -sablažnjava se Apsolen na Alisino nepoznavanje vlastitog identiteta, no svejedno mudro pušta Alisu do do kraja filma otkrije “koja je ona to Alisa” i je li ona “ona prava”. U tom je smislu Burtonova i Carrolova Alisa prava junakinja modernog doba. Poruka sadržana u toj ideji “prave Alise”  pitanje je našeg identiteta i autentičnosti, to je pitanje s kojim se danas susreću mnogi od nas -  jesmo li trenutno u ovoj fazi svog života, oni “pravi” ili “krivi”? Što trebamo učiniti da pronađemo “prave sebe”?

Izvor: cinema.thieapolis.com

Na to se pitanje nadovezuje još jedno koje Alisa na svom putu kroz Zemlju čudesa otvara, skupljajući kroz cijelu priču hrabrost da se (sama) suoči sa čudovištem. To je pitanje koliko smo u stanju biti sami sebi potpora kad se vodimo za onim što jesmo ili kad se čini da je sve oko nas protiv nas. Pitanje koliko smo podrške u stanju dati sami sebi kad nam je krajolik u kojem se nalazimo potpuno nepoznat, pa čak i u trenucima, kao što su oni gore navedeni, u kojima prvi put izlazimo iz kaveza naših vjerovanja na nepoznat teritorij... I sama se nedavno susrevši s takvom situacijom, mogu reći da ona predstavlja ne baš laki izazov, ali i osobito dragocjeno iskustvo u kojem uviđamo da smo i opet- u stanju raditi mnogo više od toga što smo mislili da možemo, i “preživjeti” mnogo toga za što smo mislili da nikad ne bismo mogli…čime se dimenzije onog gorespomenutog kaveza mijenjaju i šire na načine koje smo još, do ne tako davno, smatrali nemogućima…

Čovjek ne kreće u istraživanje novih teritorija a da nije spreman da će biti sam na praznom moru.

Andre Gide

A na kraju priče poanta je u tome da, upravo poput Alise, izađemo iz rupe i konačno se obračunamo s time tko smo i što smo mi, a što i tko smo uzeli od drugih, njihovih ideja i očekivanja. Da pronađemo ono što je vlastito i autetnično, pa čak i ako u takvim trenucima predstavlja osobito veliki izazov. Ta nitko nije rekao da će put kroz Zemlju čudesa biti lagan…

Kako se na tom putu snašla Alisa, saznajte u međuvremenu gledajući Burtonovo vizualno remek-djelo…ili čitajući Carrollovu knjigu, koja je metaforama još mnogo, mnogo slojevitija od filma (ako se toga uhvatite preporučujem da pažnju obratite na genijalne igre riječima bića iz Zemlje čudesa, kojima Carroll vješto parodira norme i običaje viktorijanskog društva).

Izvor: cynatrendland.com

I na kraju da odgovorim na pitanje iz naslova, zašto volimo Alisu?…Volimo Alisu zato jer nam danas, u doba racionalnih očekivanja i mentaliteta, postavlja pitanje koje je apsolutno iracionalno a opet tako nužno da bismo preživjeli: “ Jeste li uspjeli naći svojih šest nemogućih stvari u koje ponekad vjerujete prije doručka…a i poslije njega?”

by Iva

Ako ste gledali Burtonovu Alisu ili čitali Carrollovu knjigu, zanimaju me vaši doživljaji, te poruke koje ste vi iz nje iščitali…doživljaja priče je onoliko koliko je nas, pa ste sigurno otkrili neku koja je meni promakla…