Ako ste se ikad zatekli u problematičnim odnosima, zapitali koja je svrha odnosa i bi li vam bilo lakše da odnosi ne postoje, tada pročitaje dharma govor psihoanalitičara i zen učitelja Barrya Magida. Spajajući znanja iz self-psihologije i prakse zena, Barry Magid odlično objašnjava osnovnu poantu odnosa, obrane koje u njima koristimo i načine na koje možemo izvući najviše iz njih.

Ne znam je li bilo tko od vas imao prilike čitati/čuti misli Ezre Bayde o prakticiranju odnosa. Ja sam nisam stigao pa sam mislio kako bi bilo najbolje da o tome i sam nešto kažem.

Joko je više-manje sumirala svoj odnos prema tome u svojoj prvoj knjizi rekavši kako „veze ne funkcioniraju“. Bio je to kontroverzni govor koji je digao veliku buku među ljudima. Na neki način ona je namjerno pokušala definirati određenu perspektivu jedne strane koja otprilike izaziva stav ne postizanja dobitka u odnosima. Pritom je ona mislila na sve načine na koje ljudi uništavaju odnose kad ih tretiraju jednostavno kao lijek svojih problema, govoreći: „Kada samo ne bih bio sam, kada bi on/ona samo imali više razumijevanja tada bih prestao piti.“ Za Joko ta je vrsta razmišljanja o tom problemu značila eksternaliziranje problema, unošenje pretpostavke da je ono što se treba promijeniti u našem životu uvijek izvan nas i u drugoj osobi. Kada bi se oni samo sredili, tada bi život išao putem kojim ja želim da ide. Joko je uvijek pokušavala ljude upoznati s njihovim vlastitim strahovima i nesigurnostima. Oni su, napokon, tu da bismo radili na njima, i ne možemo tražiti od nikoga osim od nas samih da napravi taj posao umjesto nas. Da bi se bilo u pravom odnosu, odnosu punom ljubavi, treba se htjeti odgovarati drugoj osobi i biti tamo za nju bez ideje o tome da se nešto treba dobiti natrag. Takav model nesebičnog davanja i odgovaranja definira određenu sliku prakse u kojoj samo dajemo, dajemo i dajemo.

Problem je da tada mnogo ljudi dolazi ovdje i govori: „Čekaj, pa ja sam bio u mnogim odnosima gdje sam samo davao, davao i davao, i to za mene nije bilo prosvjetljenje već mazohizam“. Stoga mislim da je problem u Jokinom izlaganju bio taj što ona nije do kraja objasnila čemu odnosi služe – što je dobar dio toga. Možda dio toga potiče od činjenice da ona ima 75 godina, a ako pitate stariju ženu što su odnosi velika je vjerojatnost da ćete dobiti drukčiji odgovor od nekoga upola toliko mlađeg.

Ako ćemo pričati s psihološke strane o tome što se događa u odnosima, tada bismo trebali pogledati i na sve načine na koje oni osiguravaju uvjete za naš rast i razvoj – to se osobito dobro vidi na djeci. Naravno da njima treba određena količina njege i pažnje i ljubavi kako bi rasli i razvijali se, i nitko sigurno neće reći petogodišnjaku: „A zašto tebi treba mama, zaboga, daj se jednom snađi sam!“ Stvar je u tome da mnogi od nas još uvijek u sebi nose neke ostatke straha i bespomoćnosti tog djeteta, i s time se moramo pomiriti. Odnosi nisu jednostavno štake koje nam pomažu da se toga oslobodimo, oni nam također pružaju uvjete koji nam omogućavaju da razvijemo te kapacitete za rast i razvoj.

Nije samo roditelj-dijete odnos ili odnos s partnerom ili suprugom onaj koji nam omogućuje te stvari. I odnos studenta s učiteljem, člana zajednice s drugim, s prijateljima, s građanima, sa zajednicom  -sve su to veliki faktori koji nam omogućavaju da se razvijemo onako kako sami ne bismo mogli. Postoje i neki aspekti nas koji se neće razvijati sve dok se za to ne razviju prave okolnosti. Zamislite kako bi to izgledalo da ste jedina osoba na svijetu s faks uređajem ili telefonom. Ako na svijetu postoji samo jedan takav uređaj malo je koristi od njega, oni su funkcionalni samo ako postoji još sličnih uređaja na svijetu.

Ako se vratite do Aristotela i njegovog poimanja vrijednosti, onoga što je za njega značilo u potpunosti biti čovjekom, cvjetati i biti sretnim, on je rekao da se takav razvoj događaja odvija samo u pravoj vrsti okruženja, zajednice, i pritom je naglasio važnost zajednice i prijateljstva kao bitnih sastojaka za razvoj karaktera. No kod Aristotela nećete naći mnogo o važnosti ili potrebi partnera, ili nužnosti romantične ljubavi kako biste se razvijali, ne, on naglasak stavlja na prijateljstvo. Budući da se nalazimo u drugim vremenima i na drugim mjestima, mogli bismo si za temelj postaviti potpuno drukčije faktore kao pogodne za razvoj i rast. No osnovna činjenica povezanosti i međuzavisnosti znači da na nijednoj razini nitko od nas ne može to učiniti sam. Često je upravo to pravi emocionalni posao odnosa i ono što se uzburka u svim vrstama odnosa, bilo da se radi o odnosu koji imate jedni s drugima ili sa mnom ili s vlastitom obitelji. Ono protiv čega geenralno ustajemo je činjenica da imamo različite vrste osjećaja i potreba i želja koje potiču iz naših odnosa s drugima. I osjećati te potrebe i želje ustvari znači biti svjestan svoje ranjivosti i ovisnosti o drugima koji su nepredvidljivi i u situacijama koje su intrinzično nepredvidljive i na koje ne znamo možemo li se osloniti.

Isto se tako sudaramo se s činjenicom promjene i ne-stalnosti onog trenutka kad priznamo postojanje osjećaja i potreba drugih. Mislim da u osnovi svi tendiramo prema jednom ili dva smjera kad je riječ o strategijama pomoću kojih se nosimo s tom ranjivosti. Ili se krećemo u smjeru kontrole i kažemo, uh, kada bih samo mogao nekako natjerati prijatelje ili obitelj da me tretiraju na način na koji želim, tada bih se sigurno osjećao dobro. Kada bih samo imao neku garanciju da će mi oni dati ono što trebam tada se ne bih morao suočavati s neizvjesnosti. S tom strategijom, dajemo se u proces kontrole i manipulacije drugih, i Joko je upravo naglašavala opasnosti koje se javljaju kad tako promatramo stvari, ili pokušavamo koristiti ljude kao lijek za vlastitu anksioznost.

Druga osnobna strategija, umjesto da ide u smjeru kontrole ide u smjeru represije, ili nekakve fantazije o autonomiji ili nedostatku osjećaja. Mislimo da ako budemo prakticirali takvu perspektivu, da ćemo doći do mjesta na kojem nećemo osjećati potrebu, seksualnost, ljutnju ili ovisnost. Onda zamišljamo da nećemo biti tako uvučeni u zamke odnosa, i da ćemo ušutkati dovoljno svojih osjećaja da se više ne osjećamo ranjivima, i nastavljamo stvarati neku vrstu podsvijesnog plana te vrste po kojem se ravnamo.

Umjesto toga trebali bismo se upoznati sa strategijama nošenja s ranjivosti i stvarno iskoristiti praksu kako bismo si dopustili da iskusimo više te ranjivosti umjesto manje ranjivosti. Otvoriti se za potrebe i čežnje i ovisnosti i oslanjanje na druge znači otvoriti se prinanju da nitko od nas to ne može sam, i da jedni druge stvarno trebamo, da nam trebaju otac i majka, da nam treba učitelj. Da stvarno trebamo sve te ljude koji naš život čine toliko nesigurnima. I poanta naše prakse nije u konačnom dolasku na mjesto na kojem ćemo se svega toga osloboditi, nego u stvaranju kontejnera koji nam omogućava da se osjećamo sve više kao čovjek, da osjećamo sve više.

Ako si dopustimo da osjećamo više, paradoksalno, postati ćemo manje kontrolirajući i manje reaktivni. Toliko dugo dok smatramo da ne bismo trebali osjećati nešto, toliko dugo dok se bojimo osjećaja ranjivosti, naše obrane će upadati u igru i pokušavati preuzeti kontrolu nad našim životom, manipulirati nama samima ili drugim ljudima. Joko je pričala o praksi kao o načinu izgradnje većeg kontejnera, tojest, kontejnera koji nam omogućava da se osjetimo ranjivima i povrijeđenima bez da odmah planemo u ljutnju, koji nam omogućava da osjetimo potrebu bez da se ovisnički držimo za nekoga i pokušavamo ga pod svaku cijenu zadržati. I to znači osvijestiti da trebamo prihvatiti činjenicu vlastite ovisnosti. Učimo kako održati svoje „sisteme podrške“ na dobar način jer si priznajemo koliko ih trebamo. Brinemo se o njima kako za svoju vlastitu dobrobit tako i za tuđu. Počinjemo uviđati da su sve naše veze dio šireg spektra, i poštujemo ne samo najintimnije i najcjenjenije odnose od svih koje imamo, nego i sve odnose koje imamo, od najintimnijih do najviše javnih, koji zajedno uvijek definiraju tko smo i što nam sve treba da bismo bili to što jesmo.

Odnosi su tu kako bi nas otvorili prema nama samima. No prvo si moramo priznati koliko ne želimo da se to dogodi, jer bi to značilo da se otvaramo ranjivosti. I tu počinje naša praksa – puštamo se da ostanemo s tim osjećajima ranjivosti kojih smo se u prvom redu pokušavali osloboditi.

Izvor: Barry Magid