U svojoj mastrojskoj drami Čovjek i nadčovjek, George Bernard Shaw je okrenuo naglavce klasične predstave o raju i paklu. Pakao je opisao kao mjesto potpunog zadovoljstva, mjesto na kojem se sve želje slobodno ispunjavaju. Tamo nema mjesta za osobnu odgovornost. S druge strane,ona je itekako prisutna u raju, na mjestu za “gospodare stvarnosti”. Najzanimljivije od svega je to što raj za njega predstavlja mjesto na koje ljudi odlaze kad im konačno dosadi pakao.

Riječ je o provokativnoj metafori. No s obzirom da je riječ o metafori, ne treba se shvatiti doslovno u metafizičkom smislu. Može se shvatiti više kao metafora načina na koji živimo svoj život u ovom svijetu.

Dakle, George Bernard Shaw došao je do briljantnog otkrića: duhovni je život zapravo praktični život. No, ta vrsta praktičnosti ne ovisi toliko o znanju koliko o razumijevanju. Danas ljudi previše vode brigu o znanju, bez obzira na to radi li se o intelektualnom ili tjelesnom znanju, i tako koncept razumijevanja guraju na stranu. Zašto? Jer razumijevanje uključuje “stajanje ispod nečega”, a to “nešto” je zakon – ne lokalni pravni zakon, već zakon manjka i ograničenja, agonija ljudskog bića koje je već po samoj svojoj prirodi ograničeno.

Svako se dijete rađa u već postojeći društveni svijet jezika, znanosti, tehnologije, umjetnosti, literature i tako dalje. No, još veći misterija od te sume konkretnih informacija predstavlja misterij djetetovog vlastitog tijela. Dijete se doslovno nalazi prepušteno na milost i nemilost biološkim tjelesnim procesima – hranjenju, povraćanju, obavljanju nužde, krvarenju, reprodukciji, i na kraju smrti – koje niti može kontrolirati niti razumjeti. I tako će dijete osjećati, i to opravdano, da svijet “zna” nešto što on ili ona ne zna. Dakle, već od početka dijete se nalazi u emocionalnom prostoru “ne-znanja” i osjećaja da je izostavljeno…

Mjesto ne-znanja nije nimalo ugodno i stoga posvećujemo veliku količinu energije kako bismo prevazišli taj osjećaj “ne-znanja”. Možemo tražiti intelektualno znanje kroz službeno obrazovanje. Možemo pristupiti nekom klubu, bandi, sekti, kultu ili nekoj drugoj društvenoj organizaciji koja tvrdi da nam može ponuditi neko tajno “znanje”. To znanje možemo tražiti čak i kroz pornografske materijale nadajući se specijalnoj privilegiji da ćemo vidjeti ono što se inače drži sakriveno. Možemo tražiti “tjelesno saznanje” kroz tijelo druge osobe i pokušati locirati psihološku agoniju naše tjelesne misterije u zadovoljstvu – i boli – drugog. Ili možemo jednostavno stvoriti svoj vlastiti svijet fantazije – sa mislima i slikama eroticizma, heroizma, osvete ili destrukcije-  u kojemu to možemo “spoznati” sami kako bismo posjedovali moć i prepoznavanje za kojim toliko žudimo.

Ipak, koliko god ga možda želimo, svo “znanje” u svijetu nije ništa drugo do li tanki veo koji prekriva tamnu muku bespomoćnog “ne-znanja”. Stojeći ispred tog vela, sumnjajući u tajnu svog “ne-znanja”, osjećamo se zbunjeno, zgađeno, slabo, beskorisno i zavarano.

Briljantni francuski psihoanalitičar Jacques Lacan, u svojem djelu Četiri fundamentalna koncepta psihoanalize, priča priču o natjecanju između dva drevna slikara, Zeuxisu i Parrhasiosu. Zeuxis dobiva priznanje za slikanje grožđa koje izgleda toliko živo da uspijeva zavarati čak i ptice koje ga vrebaju. Sav ponosan, Zeuxis odlazi pogledati djelo Parrhasiosa. No sve što uspijeva vidjeti je samo veo, i tako pita bi li mogao vidjeti sliku koju je Parrhasios sakrio iza vela. Ispada da je Parrhasiosova slika bila veo. Bila je toliko dobro naslikana da je zavarala čak i samog majstora varljivog slikanja. Dakle, Lacan naglašava da je, ako želite zavarati nekoga, sve što trebate napraviti prezentirati mu “veo”, nešto što ga potiče da se pita što leži iza njega.

Sa svim našim znanjem koje leži kao varljivi veo nad agonijom bića, bespomoćno stojimo pred zakonom manjka i ograničenja. U tom stanju, imamo samo jednu nadu: razumjeti dušu.

Psihološki gledano, da parafraziramo Lacana, mogli bismo reći da je duša ono što nam daje moć da podnesemo ono što je nepodnošljivo i manjkavo u ljudskom svijetu.

No u današnjem modernom svijetu, nije teško zaboraviti na osjećaj za dušu. U kolektivnoj želji za osobnim isticanjem lako je pomiješati stvari  – zamijeniti puko prihvaćanje za istinsku toleranciju, ponos shvatiti kao svetost i senzualnost pomiješati s osjećajem ljubavi…

Štoviše, čak i psihologija je često toliko zaposlena potragom za srećom da promašuje poantu; pomaganje ljudima da razumiju život i pronađu osjećaj za smjer koji je pun praktičan i – pun osobnog značenja. Jedino takva praksa  može pomoći pojedincima da se oslobode iluzornih socijalnih identifikacija koje ih ometaju u osobnom razvoju.

Izvor: Guide to psychology