Izvor slike: s3.hubimg.com

Većina ljudi opire se promjenama u svom životu, primjećuje antropologinja Mary Catherine Bateson. Ciljeve koje smo si zacrtali često imamo potrebu vidjeti kao nešto statično i fiksno, te dok se u našoj kulturi ideja kontinuiteta cijeni, ideja diskontinuiteta je, čini se, zapostavljena. To dovodi do toga da mnogi ljudi premalo riskiraju, svim se snagama držeći za taj toliko cijenjeni kontinuitet.

Kao primjer Bateson navodi svoje iskustvo iz iranske revolucije, za vrijeme koje su ona i suprug izgubili sve što su posjedovali. Kuća, poslovi, spisi, sve je nestalo…No to nije bilo ništa prema iskustvima samih Iranaca, od kojih su mnogi postali izbjeglice. To iskustvo, i kasnije iskustvo gubitka posla do kojeg joj je bilo iznimno stalo, natjerali su Bateson da se zainteresira za pitanje “Kako da čovjek živi dalje kad mu se dogodi takva vrsta prekida svakodnevnice?”

U svom iskustvu iz Irana, Bateson je primijetila da postoje dva načina na koji se ljudi nose s takvim prekidima. Dva su se načina, kaže, svela na dvije vrste interpretacije situacije; prvi su bili ljudi koji su smatrali da su izgubili sve i da trebaju “opet početi od nule”. Drugi su pak bili orijentirani na vještine i vlastitu sposobnost adaptacije, koje mogu upotrijebiti u tome što se dogodilo. Prva je grupa, dakle,  bila orijentirana na diskontinuitet, dok je druga bila orijentirana na kontinuitet. Iz toga što se dalje događalo, jasno se moglo vidjeti da je način na koji su ljudi interpretirali situaciju utjecao na njihov daljnji život.

Kroz svoja promišljanja o toj temi, Bateson je došla do izraza “skladanje života”. Za nju skladanje života ima tri značenja od kojih se svaki može pretočiti u potpuno konkretan svjetonazor. Skladanje života je poput umjetničkog procesa u vizualnoj umjetnosti, kaže ona.

“Umjetnik uzima dijelove koji se isprva mogu činiti nekompatibilni, i organizira ih na način koji ne samo da funkcionira, nego na kraju procesa još i pruža zadovoljstvo, postaje lijep.” Na sličan način, smatra Bateson, i mi organiziramo vlastiti život. “Kada ustajete ujutro, kada donosite odluke, kada trošite novac ili stječete nove prijatelje, na neki se način obvezujete, stvarate umjetničko djelo zvano vaš život.”

Izvor slike: principlesofnature.net

Samo “skladanje” je pak, proces sličan skladanju u glazbi. Glazba je umjetnost u kojoj stvarate nešto što se događa tijelom vremena, i što kroz vrijeme prolazi kroz razne tranzicije. Ako na taj način gledate život, prisiljeni ste vidjeti promjene koje se unutar njega događaju – diskontinuiteti, tranzicije, i različite vrste rasta – i, poput simfonije sa potpuno različitim dijelovima, tako može izgledati i život.

Treće je pak značenje “skladanja života” povezano s time kako komponirate vlastite verzije svog života, priče koje o vlastitom životu govorite sebi a potom i drugim ljudima, i koje koristite kao leće kroz koje interpretirate iskustva koja nailaze. Naglasak je, smatra Bateson, uvijek na tome da se može igrati sa različitim, višestrukim verzijama života.

No naše društvo u tolikoj mjeri stavlja naglasak na kontinuitet, da se prisustvo diskontinuiteta u nečijem životu može činiti kao da s tom osobom nešto ne valja, primijećuje Bateson. Radi toga se ljudi koji su se susreli s mnogo diskontuiteta osjećaju ugroženima. Upravo stoga je veseli upravo to što je svojom knjigom “Skladanje života” ljudima dala mogućnost da svoj život dožive na jedan drugačiji način.

Recimo, daje svoj vlastiti primjer Bateson, “jedna verzija mog života izgledala bi ovako: Već u srednjoj školi počela sam se smatrati spisateljicom, i još od fakulteta nije bilo godine u kojoj ne bih nešto objavila. Sada sam pak provela godinu dana pišući na dnevnoj bazi i pola godine pišući i kao učiteljica. Mnogi su od mojih studenata budući pisci.” To je jedna verzija mene, kaže Bateson, ali mogla bi postojati i druga verzija koja bi išla nekako ovako: “Još sam u srednjoj školi planirala biti pjesnikinja. Ali odustala sam od pisanja poezije još na fakultetu. Jedina vrsta pisanja kojom sam se bavila godinama je bilo akademsko pisanje. Kada sam, nakon Iranske revolucije, ostala nezaposlena, s nezaposlenošću sam se počela nositi pišući memoare.  Sada razmišljam da napišem roman…” Obje ove priče o meni su istinite, kaže Bateson ali ujedno i- potpuno različite.

“Trik je u tome da promjenu interpretirate kao kontinuitet”, odaje Bateson.“Jedna od meni najdražih interpretacija bila je nečija izjava “Moj život je poput surfanja, nakon svakog vala dolazi novi.” Drugi je trik u tome da nađete neku vrstu analogije između vaše stare životne pozicije i nove. Ta analogija olakšava prenošene lekcija, i primjenu vještina. Prepoznavanje problema koji se pojavio u prijašnjoj situaciji, u u sadašnjoj se možda pojavljuje u drugoj situaciji, ključna je stvar, kaže Bateson, a stvaranje ili osmišljavanje umjetne poveznice između tadašnje i sadašnje situacije u mnogome olakšava prijelaze.

No na to kako će osoba interpretirati vlastitu životnu priču uvijek utječe kulturološki pritisak, upozorava ona. “Jedna od priča na koju reagiramo kao kultura je priča u kojoj su cilj heroine ili heroja sadržani već u početku. Primjerice, u filmu o Henry Fordu on u jednoj sceni iz djetinjstva vidi kočiju bez konja i odmah se zaljubljuje u nju. Drugim riječima, u djetinjstvu postoji epizoda koja treba unaprijed zacrtava što će se dogoditi u budućnosti. “Razmislite samo o tome koliko ste biografija pročitali u kojima je beba, koja je postala poznati violinist, obožavala uspavanke ili slušanje radija; priče o talentima koji su vidljivi od početka”, upozorava Bateson. Također, mnogi roditelji koji pričaju djeci o svojim životima imaju potrebe prekide preinterpretirati u kontinuitet – tako da im se životi čine koherentnijima.

No Bateson misli da se posebno mladima treba dati do znanja da život nije samo i jedino ravna linija, već je prije linija koja je isprekidana.  “Recimo, na studente djeluje vrlo oslobađajuće kad im netko kaže da njihov prvi posao poslije faksa uopće ne mora biti početak uzlazne kontinuirane putanje koja će ih dalje nositi kroz život.” Štoviše, ta linija može biti isprekidana, kaže Bateson. Sasvim je moguće da će za pet godina raditi nešto posve drugo.

Izvor slike: musicofthesoul.com

Bateson smatra da je to ono što mladi ljudi trebaju čuti: da je kontuinirana priča u kojoj je cijeli život određen već u vrlo ranoj dobi, nešto što je stvoreno kulturološki, a ne slika stvarnog života neke osobe.

Poput umjetničkog djela, stvarni životi su puni potencijalno suprotnih elemenata. No, poput umjetnika, skladatelja, na osobi je da svim tim potencijalno različitim elementima nađe zajednički nazivnik, nešto što ih povezuje – kompoziciju.

Kao u svima dobro poznatom pitanju Lewisa Carolla, kaže Bateson, “po čemu je gavran sličan pisaćem stolu?”, koje se dalje može razviti u bezbroj varijanti. “Po čemu je gospođa slična vojniku?” “Zašto je nošenje nerođenog djeteta slično izradi kompjuterskog programa?” “Na koji je način studij drevne poezije sličan dizajnu svemira?”

Odgovore pak na slična, prividno paradoksalna pitanja iz vlastitog života, moramo potražiti – sami. I na taj način napisati željenu skladbu vlastitog života.

I upravo poput skladbe života ili umjetničkog djela, i tekst je sastavljen od raznih elemenata. Glavni izvor nalazi se ovdje.