U drevnoj Indiji živio je kipar poznat po svojim skulpturama slonova u prirodnoj veličini. Sa surlama koje su se dizale u nebesa, sa kljovama koje su stremile naprijed, sa debelim nogama koje su se utiskivale u zemlju činilo se da te izrezbarene životinje streme prema nebu. Jednog dana sam je kralj došao da vidi te izvanredne uratke i da nabavi jednog za svoju palaču. Zadivljen viđenim, pitao je kipara: “U čemu je tajna vašeg majstorstva?”

Kipar je odmjerio monarha i odgovorio: “O veliki kralju, kada uz pomoć ljudi donesem komad granita sa obala rijeke, pustim ga neka stoji u dvorištu. Dugo vremena ne činim ništa s tim blokom stijene, već ga samo proučavam iz svakog kuta. Svu svoju energiju usmjeravam na to i ne dozvoljavam da me išta drugo omete.  Ispočetka, sve što vidim je beživotni komad kamena koji stoji tamo, bez ikakvog značenja, indiferentan prema mojim namjerama, bez svojeg mjesta u svemiru. Čini mi se kao da prezire to što je istrgnut iz svog prirodnog staništa kraj brzih rijeka. Tada, polako, jako polako, počinjem primjećivati nešto u samoj supstanci kamena. Imam predosjećanje…skica, jedva zamjetna, pokazuje mi se..dok drugi, bar pretpostavljam, ništa ne vide.  Gledam otvorenih očiju i sa zanimanjem, veselog srca. Skica jača. I tada, ja vidim!  Vidim slona kako se pomalja iznutra!

Tek tada počinjem raditi. Koristim svoje dijetlo i svoj malj, ali se uvijek držim svojeg osjećaja te skice koji postaje sve jači. Kako li velikan samo pritišće! Kako li samo želi van! Kako želi oživjeti! Odjednom ono što moram učiniti postaje kristalno jasno: sa potpunim nedostatkom cilja, moram izvaditi iz stijene svaki, i zadnji komadić onoga što nije slon. Ono što tad ostane, to jest, to mora biti – slon. ”

Kada sam bila mala, moja baka, moj duhovni vodič, često bi mi pričala ovu priču, ne da me zabavi, već da mi prenese osnovnu istinu života.  Možda sam je koji puta pitala, kao što se obično pita duhovne vođe- “Što se događa u duhovnom životu? Što nam je činiti?”  Baka nije bila profesionalni duhovni vodič pa je na to pitanje odgovarala pričama, poput ove o kiparu. Ono što mi je htjela pokazati bilo je da ne moramo stvoriti svoje pravo, duhovno i dublje “ja”. Ono je već ovdje. Ono je bilo tu već oduvijek, težeći tome da izađe.  Ta neusporediva iskra božanskog leži u svakom čovjeku, čekajući da počne zračiti ljubavlju i mudrošću, jer to je u njenoj pravoj prirodi. Prekrasno! Ovo “vi” koje se povremeno osjeća nedoraslo, povremeno postaje ljuto ili depresivno, ovo “vi” koje traži i traži i traži ispunjenje,  to ispunjenje koje toliko traži sadrži u samom sebi , i to u najvišem obliku.

Jednom kad postanemo svjesni ovog pravog “ja” u nama, tada je sve što trebamo napraviti izrezbariti van ono što nije to. Ne kažem da je to lagano ili brzo. Upravo suprotno; to ne može biti napravljeno u samo jednom tjednu, i to ne može napraviti svatko.  Ali zadatak jasno leži pred nama. Micanjem onoga što je sitničavo i što je fokusirano na sebe, puštamo da izađe ono što je veličanstveno i cjelovito.

Izvor: Eknath Easwaran, Dnevnik Yoge, prosinac 2008.