Slali ste nam upite o alternativnim pristupima depresiji. Jedan od alternativnih pristupa klasičnom medicinskom modelu je fenomenološki pristup. Pročitajte više o njemu…

Tama, koja se spušta bez da ju je itko pozvao. Za razliku od predvidljivog dolaska noći, ova se tama spušta kada god poželi, i ne odlazi u vrijeme u koje bi trebala…

Fenomenološki pogled na depresiju bavi se depresijom kao iskustvom. On depresiji ne nameće izvana postavljenu dijagnozu, već je pokušava shvatiti iz perspektive onog tko ju proživljava. Kako depresiju proživljavaju oni koji s njom žive, oni koji su o životu pisali iz najmračnije točke gledišta, ili oni koji su pronašli način da je gledaju iz šire perspektive…

Tama se spušta bez poziva. Za razliku od predvidljivog dolaska noći, ova se tama spušta kada god poželi, i ne odlazi u vrijeme koje je za to predviđeno. Ta nepredviljiva i kaotična priroda mračnih raspoloženja još ih produbljuje. S tamom dolazi i usamljenost , izolacija koja se čini nepodnošljivom. Pogled je uperen prema vanjskom svijetu, ali prisutan je osjećaj izoliranosti od iskustva tog svijeta. Frustracija izolacije još više pojačava nemogućnost da posegnemo za nekim i pokušamo s njime komunicirati. Ta „bolest“ stvara stakleni kavez u kojem se osoba nalazi, i iz kojeg može gledati, ali ne može doktaknuti ili biti dotaknuta. Iskustvo depresije je slično iskustvu manjka. Manjka odnosa s drugima, manjka odnosa sa sobom, nedostatka osjećaja da smo voljeni ili da smo sposobni voljeti, nedostatka nade, i ti nedostaci koji hrane depresiju, ono su što izlječenje čini tako dalekim. Zanimljivo je da je fenomenologija (e.g.Sokoloski, 2000, str. 33) bila prva glavna zapadna filozofija koja je primjetila važnost tog manjka. Prisutnost se osjeća kao „ne-manjak“. Možda nam to pomogne da razumijemo depresiju, zbog toga jer ona proizvodi upravo nedostatak koji je u kontrastu s prisutnošću u životu.

Onaj koji boluje od depresije osjeća potrebu da se zapita sljedeća pitanja: zašto ja, iz kojeg razloga i hoće li se svjetlost života vratiti? Ova pitanja izranjaju iz dijela osobe koji vjeruje da će razumijevanje uzroka depresije smanjiti bol koju ona nanosi. No ponekad je dubina depresije tolika da ubija čak i volju da se uopće postave ta pitanja. Bol je tako duboka da je sve što traži samo izlaz. Osoba koja pati traži najbliži izlaz kojim bi se mogla maknuti iz svijeta tame u kojem živi i ući u veliku nepoznanicu ne-živućeg svijeta. Tranzicija bar nudi transformaciju, koja u depresivnom stanju inače izgleda nemoguće. Transformacija je važan koncept u depresiji, promjena stanja, tranzicija iz jednog stanja u drugo. Što se transformira? Fenomenološki, iskustvo svijeta se transformira. Ova studija promatra način na koji depresivni ljudi promatraju svijet u kojem žive. Dublje razumijevanje načina na koji depresivni ljudi promatraju svijet, može postati vodičem prema onome što u depresiji traži transfrmaciju.

Depresija je iskustvo života. Može se događati često ili rijetko u svačijem životu. Jakost depresije varira od periodične melankolije do ekstremne izolacije s povezanim sucidialnim idejama ili pokušajima. Ova studija istražuje depresiju koristeći fenomenološki hermeneutički pristup. Metodološki pristup fenomene smatra „strukturama značenja koje živimo“, i tom metodom (van Manen, 1980) „mi preispitujemo same tajne ovog svijeta i intimnosti koje ga sačinjavaju, i koje stvaraju svijet kao takav za nas“.

Fenomenološki pristup gleda iskustvo sa što manje nametnute vanjske analize. Ovo je više kvalitativna metodologija koja čovjeka stavlja u iskustvo nekog fenomena, ovdje depresije….Na taj način postiže se dubina razumijevanja fenomena. Također je bitno obratiti pažnju na jezik i na to kako se koristi.Povezanost s arhetipskim materijalom dodatno obogaćuje studiju nekog fenomena.

Dakle, ovaj će se pregled baviti depresijom kao iskustvom u vidu fenomenoloških strktura. Poimati će depresiju iz perspektive pojedinaca koji s depresijom žive, onih koji su pisali o svojim životima iz najmračnije perspektive, i onih koji su pronašli način da depresiju gledaju iz šire perspektive. Dublje značenje depresije je pojačano arhetipskim temama iz grčke mitologije i simbolizmom iz astrologije i alkemije. Simbolički svijet često je povezan i s poezijom, pa zadnji dio ove studije istražuje poetski svijet, i povezuje ga s procesom depresije.

DEPRESIJA KAO ŽIVLJENO ISKUSTVO, ČETIRI EGZISTENCIJALA

Fenomenološka iskustva događaju se u vremenu i prostoru, a vrijeme i prostor su ono što doživljavamo i unutar našeg tijela i u našim odnosima s drugima. Te četiri strukture, proživljavano vrijeme, proživljavani prostor, proživljavano tijelo i odnosi definiraju četiri egzistencijala fenomenološkog svijeta (van Manen, 1990, str. 101). Sva proživljavana iskustva ulaze u neku od te četiri kategorije. Fenomenološki bazirana psihopatologija (van den Berg, 1972; Keen, 1978) pokušava razumjeti patnju pojedinca kroz negovo iskustvo tih egzistencijala. Dakle, umjesto da se onome koji pati nametne neka vanjska lista predodređenih dijagnoza, fenomenolog pokušava razumjeti kako osoba koja pati vidi svijet….

Za to ćemo koristiti veliki broj autobiografskih svjedočanstva iz prve ruke nedavno objavljenih, o iskustvu depresije. Možda najpoznatiji od svih je William Styronov  “Darkness Visible”, objavljen 1990.K tome ćemo koristiti “Život ispod površine” Manninga (1994.) i zanimljivu antologiju “Ne-sveti duh, spisatelji o depresiji” urednika Nella Caseya (2002). Solomon (2002.) također nudi iscrpni sažetak o depresiji u “Demon podneva” koji fenomenu pristupa iz osobne perspektive.

ISKUSTVO PROSTORA

Kako doživljavamo prostor bitno je za to kako živimo i doživljavamo svijet. Ako prostor doživljavamo kao prijeteći i ograničavajući, drukčije ćemo reagirati na svijet nego ako ga doživljavamo prostranim i utješnim. Naša okolina proizvodi neki efekt na nas, koji djelomično determinira to kako mi reagiramo na okolinu.

Dakle, kako depresivna osoba doživljava prostor?

Ovdje su neke od opservacija iz prve ruke:

„…Primjetio sam da je moja okolina s vremena na vrijeme poprimala drukčiji izgled; sjene noći izgledale su mračnije, jutra su mi se činila više plutajuća…i postojao je taj trenutak u trenucima kad bih radio kasno popodne u kojima bi me hvatala panika i anksioznost…(Styron, 1990, str. 42).

„…Preselio sam se nazad u svoju kuću u Connecticutu. Bio je listopad, i jedan od trenutaka tog mog stanja kojeg ne mogu zaboraviti bio je način na koji moja kuća počela djelovati….pitao sam se kako je to prijateljsko mjesto…moglo odjednom postati tako neprijateljsko i zabranjujuće (Ibid, str. 45).

Ovdje prostorna stvarnost uzima prijeteći i neprijateljski oblik. Tama mjesta kao da poseže prema onome tko je u depresiji, i još pojačava to stanje. Osjećaj beznačajnosti u odnosu na velike prostorne površine također se javlja u depresivnih. Često se spominje i osjećaj udaljavanja od percipiranog objekta, koji

i opet pojačava osjećaj odvojenosti od svijeta. Ovdje percipirani vanjski svijet ustvari zrcali unutarnji prostor i osjećaj praznine.

ISKUSTVA VREMENA

Proživljavano vrijeme drukčije je od kvantitativnog fizičkog vremena. Svi smo mi već iskusili osjećaj da vrijeme prolazi strašno sporo ili strašno brzo. Spori protok vremena obično se javlja kada radimo nešto što nam se ne da raditi, a brzi kada uživamo u nečemu. Depresija tendira tome da uspori prolazak vremena. Čekamo da prođu minute, dani, a sve u nadi da će sljedeći trenutak donijeti neko olakšanje, a ako već ne i olakšanje tad promjenu, pomak u načinu na koji se osjećamo, s nadom da će taj pomak transformirati našu bol. Neki od prikaza iskustva vremena u depresivnom stanju su ovdje:

„Postoji neka mučna usamljenost koja me čeka u satima do jutra, uvijek iznova. Vrijeme kao da odjednom usporava, i činjenica da svi drugi spavaju čini da se osjećam tako odvojenim, tako samim. Žudim za time da ponovo vratim to što svima drugima dolazi tako lagano“ (Manning, 1994, str.61)

„Bojim se. Bojim se toga kako ću podnijeti svaku sljedeću sekundu. Toga da neću biti u stanju izdržati do sljedećeg sata…Prije no što sam postao ovakav vrijeme je  bilo nešto s čime sam se uživao igrati, izazivati ga, utkrivati se s njim.“ (Ibid, str. 107)

Vrijeme onih koji pate od depresije obično se ispoljava kao osjećaj zamrznutosti, osjećaj beskrajnog čekanja. To unutarnje iskustvo predlaže neku vrstu začaranog kruga, osjećaj toga da nigjde ne stižemo. U alkemiji oni koji je naučavaju uče da transformacija zahtijeva vrijeme, i da put vodi kroz bezbrojne serije stupnjeva, i da mnogi od tih stupnjeva zahtijevaju ponavljanje sve dok dođe do određenih promjena. Vjerojatno je upravo to proces koji se odvija u depresinoj osobi, čiji unutrašnji rad počinje i ide dalje svojim vlastitim tijekom, koji obično nije usklađen s vanjskim vremenom. Osoba koja pati od depresije i njen terapeut morali bi prepoznati i poštovati tu vremensku notu egzistencije. Hillman tvrdi da moramo cijeniti proces depresije i pustiti mu da prođe svoj prirodan tijek:

Prava revolucija počinje u pojedincu koje može biti istinit prema svojoj depresiji. Koji se ne ismijava iz nje, uhvaćen u cikluse nade i potom očaja, i koji se isto tako ne prianja čvrsto uz nju i njene tijekove – već onaj koji otkriva svijest i dubinu koju ona traži. Tako počinje revolucija u području njene duše (Hillman, 1975, str.98-99)

ISKUSTVO TIJELA

Konstanta u apsolutno svim životima je postojanje tijela. Bez tjelesnosti ne bismo osjećali ništa. Tjelesnost nam daje formu potrebnu za život, ona definira granicu između unutrašnjeg i vanjskog. Depresija može izmijeniti osjećaj tih granica i na taj način pridonijeti osjećaju izolacije. Razina svjesnosti tijela varira od osobe do osobe, ali uvijek postoji neka razina svjesnosti tijela. Kod depresivnih, svjesnost tijela može biti i pretjerana, kao što pokazuju sljedeći iskazi:

„Osjećao sam neku vrstu tuposti, i čudne krhkosti – kao da je moje tijelo odjednom postalo lomljivo, hipersenzitivno i nekako nespretno i rastrojeno, kao da mu je nedostajalo normalne koordinacije…Ništa u njemu nije se činilo kako treba, činilo se da je puno čudni osjeta i osjeta boli…Kada to čovjek uvidi jasno mu je…zašto se melankolija i hipohondrija obično povezuju …(Styron, 1994, str. 43-44).

Uskoro postaju vidljive i moje usporene reakcije, skoro nalik paralizi, psihička energija koja je pala blizu nule. Na kraju, cijelo tijelo mi se osjeća sputano, iscijeđeno (ibid, str. 47)

Tijekom dana osjećao bih nepodnošljivu tugu, kao da je netko blizak meni umro. Ne bih se mogao koncentrirati, a gornji dio mene osjećao se kao da će se rasprsnuti …(Karp, 2001, str. 139)

Neki ljudi osjećaju depresiju primarno kao mentalni jad. Moja je uvijek imala i tu vječno prisutnu fizički komponentu. Ja sam to tumačio time da je moj um odlučio svaki dan mučiti moje tijelo. Jednog dana pojavila bi se užasna „kugla tuge“ u mojem grlu. Drugog dana pojavila bi se bol u prsima koja se lako mogla protumačiti i kao srčani udar. Povremeno, osjećao bi užasnu težinu u očima, pritisak u glavi, osjećaje tuge u obrazima, noge i ruke bi mi se tresle, ili bi se javila kombinacija ovih stvari. Konstantno sam bio svjestan svog tijela, promatrajući iz minute u minutu idu li stvari prema boljem ili prema gorem (ibid, str. 143)

Postoji polarnost u osjećajima tijela u depresiji. Neki pojedinci primjećuju neku vrstu nervoze, anksioznosti koju sadržavaju ali ne mogu otpustiti, dok drugi primjećuju osjećaj težine, disocijacije od osjećaja tijela, ili bol u prsima ili nogama…Migrene su česte u depresiji, kada osoba koja pati mora pobjeći u fizičku tamu kako bi izišla iz boli svjetlosti. Ovdje tijelo tjera depresivnog u prostornu izolaciju sjene.

Radi čega se javlja ta polarnost između energetičnog i letargičnog? Možda tijelo može izdržati samo određeni period unutar sebe, a onda dođe do točke u kojem zadržavana energija mora somatski biti ispuštena, što je vjerojatno vanjska manifestacija unutarnjih napetosti.

ISKUSTVO ODNOSA

Finalni egzistencijal iskustva odnosa uključuje interakcije između subjekta i objekta u živom svijetu, pri čemu su „objekti“ i drugi ljudi. U ovu je kategoriju također uključena veza između svjesnog ega sa internim elementima psihe, naprimjer elementima snova i arhetipskim elementima nesvjesnog. Veze nam pružaju egzistencijalni kontekst definiranja samog sebe. Veze se mijenjaju u reakciji na druge ljude. U depresiji, sposobnost odnošenja čini se nekako nedostatnom, kao da je čovjek u stanju gledati u vanjski svijet i želi se povezati ali ne može. Postoji žudnja za time da se u vanjski svijet vikne da smo ovdje i da želimo konekciju, ali smo istovremeno sputani i opremljeni protiv odnosa, što pojačava osjećaj izolacije i usamljenosti. I opet, opisi iskustva:

Moj život je toliko nestabilan da se držim strukture. Nalazim utjehu u drastičnom smanjivanju socijalnog života kako bi mi to uspjelo. Skrivam se od zvonjave telefona ili kucnjave na vratima. Brinem se kad trebam provoditi vrijeme s drugim ljudima. Užasavam se pomisli da bih se morao „pretvarati“ duži period vremena (Manning, 1994, str. 87)

On (William Styron) me spriječio da pozivam goste ili uređujem zabave. Popodne bi pisao a navečer slušao ista djela Mozarta i Beethovena ponovo i ponovo, ispijajući čaše viskija. Sve bi manje razgovarao sa mnom, više mi uopće nije čitao. Sve ga je više počela nervirati buka …(Styron, 2001., str. 128)

Depresija je tako okrutna kazna. Nema temperature, nema osipa, nema krvnih testova koji bi mogli nešto pokazati osobama koje se brinu. Samo polagana propast sebstva, interiorna kao neka vrsta raka. I baš kao kod raka, i to je esencijalno usamljeno iskustvo. Soba u paklu na čijim vratima piše samo vaše ime. Jasno mi je da, povremeno, svaka osoba odsjedne u jednoj takvoj sobi. Ali ta spoznaja kao da mi trenutno ne olakšava to kroz što prolazim (Manning, 1994, str. 107)

Riječ „odnositi se“ tj. relacija proizlazi iz latinske riječi relatio – nositi natrag. To implicira da postoji netko tko će odraditi nošenje, da postoji nešto što se može nositii da će pokret nošenja biti vraćen od nekog odvojenog drugog. Znači subjekt, objekt, drugi i pokret. Što se to vraća iz odnosa s drugima? Percepcije kreirane tim odnosom. Sama prisutnost drugog istodobno stvara osjećaje jedinstva i pripadanja. Razlike u odnosu na drugog pomažu nam da definiramo tko smo ustvari, a sličnosti s drugim pomažu nam da se osjećamo kao dio nećeg većeg od nas. Istodobno osjećanje dijela i cijeline fenomenološki je izazov. Depresija nas sprečava da se osjećamo cjelovitima, da se osjećamo kao dio nečeg većeg od nas, cijelog. Depresija nas stavlja u izoliranu sobu sa staklenim zidovima, kroz koje možemo gledati ali ne možemo se povezati s drugima. Bez te povezanosti, vraćamo se praznih ruku iz interakcije s drugima. Ta vanjska praznina hrani unutarnju usamljenost.

Pokušaji komuniciranja ovog osjećaja usamljenosti onima koji to nisu iskusili može dovesti do iritabilnosti. Osoba koja pati od depresije osjeća ekskluzivnost koja se može iskoristiti da se izazove suosjećanje drugih. Freud (1917.) je utvrdio da je to jedan od načina na koji depresivni pokušavaju ostati povezani s objektom ljubavi koji je izgubljen. Za Freuda gubitak odnosa dovodi do retrofleksije ljutnje onom unutarnjem djelu nas samih koji se još uvijek identificira s izgubljenim objektom ljubavi. Radi toga depresivna osoba, za razliku od ljudi koji tuguju ali nisu u depresiji, osjeća tolko obezvrijeđivanje sebe. Ljutnja je krivo usmjerena radi identifikacije, a ono što joj se vraća je neodreagirana ljutnja.

PATOLOGIZIRANJE DEPRESIJE

Riječ „patologija“ jedinstvo je pathosa i logosa, i time označava studiju patnje. U svojoj modernoj primjeni ona implicira i kategorizaciju patnje, kreiranje taksonomije patnje koja bi trebala pomoći u liječenju bolesti. Psihopatologija se bazira na dijagnostičkim tehnikama razvijenim u tradiciji medicine. Pacijent iznese liječniku svoje probleme ili problem, a on ga tada ispituje točno određena pitanja kako bi odredio najbolju kategoriju u koju paše njegov problem. Kada kliničar zna koja je kategorija klasifikacije, tada zna dijagnozu. Liječenje slijedi iz dijagnoze; što je specifičnija dijagnoza, to je specifičnije liječenje. Keen opisuje ograničenja ovakvog pristupa:

„…medicinska perspektiva koja traži bolesti, leži izvan dohvata jezika, a moderna medicina izgrađena je na kartezijanskom uvjerenju da je tijelo stroj….koncept „bolesti“ još uvijek leži iza mainstream medicinskog razmišljanja o mentalnih poremećajima i proizvodi dehumanizaciju u praksi koja je ukorijenjena u dehumanizaciji u jeziku (Keen, 1978., str. 239).

Razvoj psihologije u kasnom 19. stoljeću iz medicinskih znanosti doveo je do medicinskog modela psihopatologije. Ipak, studija patnje ne mora biti ograničena na taj model. Nema potrebe za patologiziranjem patologije. Sartre (1963) nudi drukčiji pogled na psihopatologiju:

Vjerujem da čovjek ne može razumjeti psihološke smetnje izvana, na bazi pozitivističkog determinizma, ili ih rekonstruirati kombinacijom koncepata koji ostaju izvan bolesti kao nečeg doživljenog i iskušenog. Također vjerujem da se neuroza ne može proučavati, a kamoli liječiti, bez fundamentalnog poštovanja prema osobi pacijenta, bez konstantnog napora da se shvati osnovna situacija i olakša je se, bez pokušaja da se ponovo otkrije odgovor osobe na tu situaciju, i….Na mentalnu bolest ja gledam kao na „izlaz“ koji se nudi da oslobodi organizam, u njegovoj jedinstvenosti, i koji organizam stvara kako bi se nosio s nepodnošljivom situacijom (citirano u Keen, 1978, str. 234)

Slijedeći Sartreovu perspektivu, bolest se istražuje iznutra prema van, iz perspektive klijenta, radije nego da mu se nameće neka predefinirana patologija. Fenomenološki pristup psihopatologiji (van den Berg, 1972.) pita kako klijent doživljava svoj svijet, kako ga osjeća u terminima vremenske perspektive, prostornosti, tjelesnosti i odnosa. Terapeut pokušava ući u svijet onoga tko pati kako bi mogao razumjeti ono što on proživljava.

Keen također vjeruje da jezik psihopatologije može dehumanizirati onoga koji pati. Hillman (1980., str. 30) primjećuje da, „…riječi stalno podsjećaju na „mentalno bolesno“ i uzurpirane su psihopatologijom, pa ih teško možemo dalje koristiti u tom smislu bez daljnjih zagađenih kontacija.“ Osim toga, kako se rječnik psihopatologije mijenjao kroz vrijeme? 1898, Kraepelin je sastavio popis mentalnih bolesti za medicinsku zajednicu. Njegova knjiga o depresiji safržavala je fotografije pacijenata, dugačke opise osjećaja tih pacijenata i najvažnije, transkripte u kojima su ti pacijenti opisivali svoja osobna iskustva s depresijom. Po pitanju osobnog prostora, Kraepelin (1921, str. 77) primjećuje da „njihovom iskustvima nedostaje boja. Impresije vanjskog svijeta čine se stranima, kao da ih promatraju s velike udaljenosti…“ Po pitanju tjelesnosti Kraepelin (ibid) primjećuje da „se oni osjećaju kao da im njihovo vlastito tijelo ne pripada…“ , a u terminima odnosa Kraepelin (1921, str. 78) primjećuje da …“je on postao sramežljiv i povučen jer više nikoga nije bio u stanju pogledati, kao ni izići među ljude“ .

Usporedimo te opise s onima iz DSM IV-TR-a u 1898. (Dijagnostičkog Priručnika tj. American Psychiatric Associations Diagnostic and Statistics Manual) (2000., str. 349) – opis depresije – „gubitak interesa i užitka je uvijek prisutan, bar do nekog stupnja…Mnogi pojedinci žale se na gubitak kontentracije, sposobnosti razmišljanja i donošenja odluka.“ Ovi opisi koriste jezik vanjskih opservacija, dok je stariji jezik Kraepelina više fenomenološki. Noviji jezik odmiče se od proživljenog iskustva depresivnog pojedinca.

Prema DSM-IV, depresija je kategorizirana kao „poremećaj raspoloženja“(mood disorder). Riječ „mood“ (raspoloženje) potiče od njemačkog Mut, što znači duh ili duša. Riječ poremećaj (disorder) potječe od stare francuske riječi desordere što znači kaotično, izvan uobičajenog. Tako da mood disorder doslovno znači kaos duše. Implikacije toga idu mnogo dalje od kličnog modela bolesti. Što je kaos duše? Kako bismo odgovorili na ova pitanja moramo ući u arhetipski svijet imaginarnog, i probuditi duh poetskog maštanja.

PODRUČJE IMAGINACIJE U DEPRESIJI

Istraživanje područja imaginacije u depresiji počinje s grčkom legendom Kaosa. Prema Hesoidovoj Teogoniji, Kaos je bio prvi bog, besformna praznina tame, iz koje su nastale sve postojeće stvari:

U stvarnosti prvi je postao Kaos, a nakon tek nakon njega Zemlja, sigurna utvrda svih besmrtnih koji drže vrhove snježnog Olimpa, i Tartarusa u dubini Zemlje, i Eros, najpravedniji od svih besmrtnih bogova…

Eros je rođen od Kaosa, mitske slike koja donosi bogatstvo i dubinsko razumijevanje fenomena depresije. Ako je depresija kaos duše, tada iz tog stanja izranja naša sposobnost da volimo. U njoj leži poetsko maštanje koje donosi svjetlost u tamu duše. Eros je bog odnosa, pokretač prema ljubavi. U depresiji osjećamo izolaciju od vanjskog tonemo u naš vlastiti interno proživljavani svijet. Pogledati van nam postaje izazov, kao i iskustvo pronalaženja bogova u vanjskom. Kolektivni svijet vidi odnos kao nešto usmjereno od subjekta prema objektu, ali tu postoji neka vrsta jednakosti i, s vremenom i više, važno unutarnje odnošenje, koje počiva na imaginariju. Lockhart (1983, str.115) naglašava da bi odnos pun mašte s vlastitom dušom mogao biti esencija erosa. Odnos erosa s vlastitom dušom mogao bi biti neophodan za odnos s drugima.

Proživljeno iskustvo depresije, kaos duše, inkubira unutrašnje nastajanje Erosa. Ponovo, Lockhart naglašava:

Ako je Kaos izvor Erosa tada on nužno kora ostati s Kaosom, kako bi ga Kaos njegovao, odgojio, posvetio mu vrijeme, energiju. Mora se dogoditi diskonekcija i nepovezanost s prostorom, vremenom, kako bi se stvorio Kaos, kako bi se prepoznalo i iskusilo tijelo Kaosa, i kako bi se ono u potpunosti prihvatilo, kako bi se shvatilo da je uzrok sve patnje svrha rođenja Erosa (Lockhart, ibid)

Sanjarenje ovog procesa je duša u potpunoj praznini. U tamnom mjestu gdje nema mogućnosti za povezivanje, jer u toj praznini ne postoji percepcija drugog. Ali upravo se iz te praznine rađa Eros, želja da se posegne i uspostavi odnos, žudnja da se poveže s drugim, da se uspostavi odnos između Mene i Tebe. Sam osjećaj ljudskosti uspostavlja se kroz tu vezu. Pogled u ogledalo vraća našu sliku nepromijenjenu, pogled na Drugog utječe na našu sliku, i u tom procesu postajemo više ljudski.

Praznina može ostati prazna dugo vremena. Tada, prirodna svjetlost počinje se rađati u njoj vrlo blago –skoro neprimijećena. Ta svjetlost nalazi se upravo u tami. Svjetlost zvijezda uhvaćena je u tami praznine. Upravo je bijeli krug unutar crnine tai-chi simbola taoizma, svjetlost, ono što nastaje iz crnine, i čeka da bude rođeno upravo kao što i Eros čeka da bude rođen iz dubine Kaosa. Ako smo strpljivi, počinjemo vidjeti suprotnost u tami. Eros se budi iz tame. Počinjemo težiti za odnosima, i u skladu s time se i ponašati.

Početak je označen željom za unutarnjim povezivanjem, povezivanjem s unutrašnjim bogovima, s njihovim slikama, željama ili osjećajima. Unutarnji svijet je često onaj dio nas koji je zanemaren ili neprepoznat. Harding (1970, str. 20) predlaže da je njihov poziv nama ono što nas u prvom redu i povlači u tamnu prazninu. Naš nedostatak odnosa s tim našim dijelovima je ono što dovodi do njihove osamljenosti, koja se uskoro transformira u našu vlastitu usamljenost. U tom procesu na neki smo način prisiljeni povući se od svijeta i posvetiti tim dijelovima. Ako ih nastavimo zanemarivati ubrzo tonemo u taj osjećaj izolacije, iritabilnosti i boli, u svijet depresije.

S vremenom nam se javlja želja da se počnemo kretati prema van i vanjskim odnosima, kako bismo natrag donijeli poruku da nismo sami. Posežemo i tada percipiramo svijet kao naše proživljeno iskustvo. Na taj se način rađa spoj, jedinstvo Mene i Tebe. Izlazimo iz tame i proživljavamo svoje spajanje sa svijetom. Ljepota karakterizira taj naš proces rođenja, poslije depresije. …S tim povatkom, vraćajući dušu u tijelo, proživljavamo sanjarenje života.

Druga slika depresije javlja se u astrologiji kroz planet Saturn (Greene, 1976.). Prisutnost Saturna sa sobom donosi težinu i gustoću života. Ficino tvrdi da Saturn sa sobom također donosi mogućnost fokusiranja na objekt, i refleksije te produbljivanja svjesnosti o tome na što smo se fokusirali, i ta je fokusiranost pozitivan aspekt Saturna. Greene (1976.) primjećuje da se Saturn i Venera obično manifestiraju kao odnosi s povredom. Osjećaj gubitka je prisutan- izgubljeni odnosi, odnosi koji se nikad nisu realizirali ili zamišljeni odnosi. Majka koja zanemaruje, odsutan otac, propali brak, iskustvo melankolije radi toga što nam drugi nedostaje, izolacija od svijeta jer taj netko poseban drugi nije prisutan u našem životu. Saturn u veličini i sili nadmašuje Veneru. Njegova prisutnost ukazuje na sumnju u izgovorene riječi, na osjećaj nepovjerenja.

Venera budi osjećaj senzualnosti, osjećaj tjelesne prisutnosti nekog osjeta. Saturn pak baca sjenu na taj aspekt. On dovodi osjećaj srama i potrebe za tajnom. On želi da se Venera pokrije. Donosi i ozbiljnost koja narušava čin sanjarenja i maštanja….Venera pokušava zavesti Saturn, ali njegova se ozbiljnost čini neprobojnom. Naravno da je duboko u Saturnu prisutan osjećaj Varalice. U njegovoj dubini zakopana je želja za igrom, vizija oca koji se igra sa svojom djecom, ali u ključnom trenutku zapada u nalet bijesa.

Mogu li se Saturn i Venera ujediniti u jednakosti? Posebno vrijeme i trenutak zahtijev su toga, posebna unutarnja prostorija sa zaštitom prema van potrebna je kako bi Saturn susreo Veneru, prostorija u kojoj Venera može biti svoja i prigrliti Saturn. Saturn tada spušta svoje obrambene zidove i prima Veneru, i iz tog susreta nastaje Eros koji za cilj ima osloboditi dušu tame. Taj unutarnji prostor tijekom depresije nalazi se u psihi.

Jung je naglašavao paralele između procesa individuacije i alkemije. Proces alkemije simbolički je proces transformacije olova u zlato, gdje olovo predstavlja metal Saturna a zlato Sol, novu svijest. Proces se događa u fazama, i faze mogu zahtijevati da ih se ponavlja više puta. Obično je to spiralni proces, beskonačan u prirodi. Jung primjećuje da

„je taj proces teški i pun preprema…Na početku susrećemo „zmaja“, katatonički duh, „vraga“ ili kako alkemičari zovu tu pojavu – „tama“, nigredo, i taj susret je ono što proizvodi patnju. „Materija“ pati sve do trenutka potpunog nestanka te tame, u psihološkim terminima, duša u raljama melankolije na kraju pronalazi samu sebe u borbi sa sjenom. Tajna centralnog misterija alkemije leži upravo u sintezi suprotnosti, asimilaciji crnine, integraciji „vraga“. Za „probuđenog“ Kršćana to je vrlo ozbiljno psihičko iskustvo, jer je to susret s vlastitom „sjenom“, crninom, nigredom, onim što zauvijek ostaje bar malo odvojeno i skoro nikad ne može biti potpuno integrirano u ljudsku ličnost (Jung, 1977, str.228)

Alkemijski proces zrcali imaginarij Kaosa i Erosa, i onaj Saturna i Venere. Prvo dolazi do pada u tminu, svijet sjene, gdje se proživljava patnja. Duša se bori da pronađe neki način da se izrazi. Za Junga, misterij ovog procesa je integracija „vraga“, pronalazak svoje vlastite sjene i njeno prihvaćanje, naš vlastiti kaos. Dakle, kaos je ono što se ne može izbjeći, naprotiv, što više od njega bježimo to nas on više slijedi. Depresija je to uvlačenje u tminu, i ona nam omogućuje unutarnji prostor i vremensku stvarnost kako bismo se povezali, kako bismo integrirali naš tamni dio. Iz tog crnog djela duše izanja izbjeljivanje svjesne spoznaje proživljavanog iskustva, ali to nije kraj jer ono što je potrebno da se postigne transformacija je utjelovljenje. Samo svjesno prepoznavanje obično nije dovoljno da pruži život.

…

ZAKLJUČAK
Iskustvo depresije ovdje je istraženo na mnogo načina. Ustanovljeno je da bolest ima utjecaj na iskustvo prostora, vremena, tijela i odnosa i autobiografski opisi ukazuju na to da ta iskustva tvore neku vrstu začaranog kruga koja pojačava depresivno stanje. Iskustva prostora i vremena potvrđuju iskustvo ograničenja koje nameće depresija. Osjeća se odvajanje od tijela, koje još više naglašava osjećaj izolacije. Istraživanje ovih iskustva omogućuje nam da vidimo svijet iz perspektive depresivne osobe i to nam omogućava veće razumijevanje same depresije.

Trenutne dijagnoze uglavnom koriste medicinske modele kako bi razumjele depresiju. Taj pristup koristi već predefinirane kategorije i nameće ih klijentima, što ujedno i razdvaja klijenta od samog iskustva klijenta. Fenomenološkim pristupom dijagnozi može se izbjeći taj problem. Jezik sadži moć i iza svoje mogućnosti pukog prenošenja informacija. Jezik korišten na humaniji način može pomoći u razumijevanju osjećaja patnje i njihovom smanjivanju. Tvrdi se da jezik imaginacije također može produbiti razumijevanje procesa dijagnostike.

Istraživanje jezika imaginacije unutar depresije kroz grčku mitologiju, astrološke i alkemijske simbole pruža hermeneutički okvir koji pridonosi razumijevanju depresije. Depresija je “Kaos duše”, ali iz Kaosa se rađa Eros, naša sposobnost voljenja i odnošenja. Prisutnost ljubavi i suosjećanja u procesu ozdravljenja je imperativ kako bi se u potpunosti pokazalo poštovanje prema onome koji pati i njegovoj patnji. Simbolizam kojim se koristi taj proces dovodi nas bliže razumijevanju uzroka depresije.

…

© Jeffrey T. Kiehl 2005.