Sve naše aktivnosti, ciljevi, planovi, odnosi, uglavnom se vrte oko pokušaja da shvatimo tko smo i kakvi smo. Jesmo li stravstveni ili smireni, jesmo li uzbudljivi ili predvidljivi, jesmo li snažni ili krhki, okretni ili nespretni, odani ili nemirni, topli ili distancirani?

Jedini odgovor na pitanje što smo i kakvi smo možemo dobiti kroz ljude oko sebe i kroz odnose koje stvaramo. Oni su naš odraz, povratna informacija o tome tko smo, koja je naša svrha i naša vrijednost, i u čemu je naša posebnost. Mi se gledamo u ljudima koji su nam bliski, hvatamo njihove iskre u oku, njihovu namrštenost, njihove pohvale, njihova nezadovoljstva, njihove sumnje, i od komadića sklapamo mozaik, sliku sebe.

Moglo bi se reći da je svaki čovjek jedno zrcalo koje ima sposobnost da nam pruži zrcalnu sliku.

Ali, kao i zrcala, tako i ljudi imaju svoja karakteristična svojstva, svoju posebnu zakrivljenost uzrokovanu svojom psihičkom stvarnosti, svojim ograničenjima, svojim osobinama, svojim raspoloženjima. Na neki način svaki je čovjek jedno iskrivljeno zrcalo, a slika koju dobijemo o sebi kroz drugog je uvijek iskrivljena. Kao što nas različita zrcala mogu različito prikazati, neke nam povećavajući čelo, sužavajući vrat, ili rastežući lice, tako nas i ljudi različito prikazuju.

Tako nam neki ljudi daju sliku ugodne, šarmantne, zanimljive, tople ili uzbudljive osobe, dok nas neki drugi mogu prikazati potpuno suprotno.

I kako se onda snaći u moru iskrivljenih zrcala? Kako znati što smo, tko smo, kakvi smo?

Ako nas svako zrcalo prikazuje različitima, koja slika je prava slika?

Ova potrebu za referetnom točkom, prema kojoj bi se mogli orijentirati i procjenjivati sve ostale, riješena je prvom slikom.

Naša prva slika sebe bila je ona kroz roditelje. Oni su bili to prvo „zakrivljeno zrcalo“ koje nam je pokazalo nas, i u kojem smo se prvi put ugledali.

U razdoblju djetinjstva to je ako ne jedino, onda dominantno zrcalo, dok su sva ostala manje – više zanemariva. Prema slici koju su nam pružili roditelji, mi krojimo stvarnost. Ta prva slika postaje ona prava slika, to prvo zrcalo je „realno“ zrcalo, koje postaje uzorak za kasnije procjenjivanje i vrednovanje svih ostalih slika koje dobijemo o sebi. One slike koje se jako podudaraju s tom prvom slikom procjenjujemo realnima, vjerojatnima, pouzdanima, točnima. Slike s većim odstupanjem doživljavamo neuvjerljivima i nerealnima.

Kao rezultat težimo u odrasloj dobi imati oko sebe ljude koji su slični našim roditeljima ili bar koji nas slično odražavaju jer tada imamo osjećaj da imamo uporište u realnosti i da u svakom trenutku znamo tko smo, jer od okoline dobivamo „realnu sliku“.

No, ono što tu sliku čini realnom i uvjerljivom nisu naše stvarne osobine, već samo činjenica da je to prva slika kojoj smo morali povjerovati kad nijedne druge nije bilo. Okolnosti u kojima smo je usvojili – u ranjivom razdoblju djetinjstva, kad smo potpuno fizički ovisili o drugom, i bili primorani biti – sve što drugi treba, i povjerovati svemu što drugi kaže, su razlog zbog kojih se ta slika urezala u nas snažnije nego ijedna druga.

Na takav način se u nekim slučajevima zatvara začarani krug zlostavljanja i odbačenosti i na taj način nam ta prva prošlost diktira i generira budućnost.

Zbog tog vjerovanja prvoj slici može se dogoditi da vrhunski znanstvenik nije siguran u svoje sposobnosti, ili poznati model u svoju ljepotu. U psihičkom smislu lakše je objasniti pažnju i priznanja greškom, propustom, manipulacijom ili nesposobnošću drugih, nego dovesti u pitanje tu „referentnu“ sliku sebe.

Kad bi mogli bez sumnje povjerovati nekom drugom zrcalu,tj. nekoj osobi drugačijoj od naših roditelja, pojavila bi se šansa da izbjegnemo tu vrstu determinizma prošlosti i možda bi se ukazala prilika da budemo ono u čemu se osjećamo ugodno i snažno, umjesto djeteta kakvo su naši roditelji trebali.

By Danijela